Kako biti dobar roditelj
Na to kako odgajamo dijete često utječe ono što smatramo ispravnim, poželjnim ili važnim. Pritom se može dogoditi da vlastitim željama i očekivanjima damo prednost pred djetetovim osjećajima, potrebama, sposobnostima i mogućnostima. Razumijevanje vlastitog roditeljskog pristupa stoga počinje jednostavnim, ali važnim preispitivanjem: prihvaćamo li dijete sa svim njegovim osobinama, dopuštamo li mu da izrazi vlastitu osobnost i prepoznajemo li trenutke u kojima od njega zahtijevamo previše, reagiramo prestrogo, nepotrebno popuštamo ili mijenjamo pravila? Odgovori na ta pitanja otkrivaju kakav odnos gradimo s djetetom i koliko smo spremni svoj način odgoja prilagoditi njegovim stvarnim potrebama.
Sadržaj članka
Emocionalna bliskost kao temelj roditeljstva
Ozračje u kojem dijete odrasta snažno utječe na njegov razvoj. Posebnu ulogu pritom imaju toplina obiteljskih odnosa, osjećaj prihvaćenosti i način na koji roditelji i djeca jedni drugima izražavaju osjećaje. Ta emocionalna povezanost ne određuje samo kako se dijete osjeća u vlastitoj obitelji. Ona oblikuje i njegovo razumijevanje odnosa među ljudima, a iskustva iz djetinjstva mogu utjecati na to kako će kasnije, kada i samo postane roditelj, pristupati odgoju vlastite djece. Kvaliteta odnosa između roditelja i djeteta ipak ne ovisi isključivo o roditeljskim osobinama i postupcima. Dijete od rođenja aktivno sudjeluje u tom odnosu. Njegov temperament, način reagiranja i individualne potrebe također utječu na ponašanje odraslih, pa se odnos sa svakim djetetom razvija na poseban način.
Zašto isti odgojni pristup ne odgovara svakom djetetu?
Roditelji s dvoje ili više djece često se iznenade koliko se njihova iskustva mogu razlikovati. Jedno dijete može odrastati bez većih svakodnevnih poteškoća, dok drugo zahtijeva mnogo više pažnje, prilagodbe i strpljenja. Postupak koji je kod jednog djeteta davao odlične rezultate kod drugoga može biti potpuno neučinkovit, pa čak izazvati suprotnu reakciju. Takve razlike nisu neobične. Djeca se od najranije dobi razlikuju po brojnim osobinama, od kojih su neke velikim dijelom urođene i ne mogu se bitno promijeniti odgojem. Temperament, tjelesne osobine, spol, zdravstveno stanje i sposobnost prilagodbe samo su neki od čimbenika koji utječu na njihovo ponašanje, ali i na način na koji roditelji prema njima postupaju. Neke bebe imaju razmjerno predvidljiv ritam spavanja i hranjenja, uglavnom su dobro raspoložene, zdrave i lako se prilagođavaju svakodnevnoj njezi. Roditeljima je jednostavnije prepoznati i zadovoljiti njihove potrebe. S druge strane, neke bebe često plaču, lako postaju razdražljive i imaju vlastiti ritam hranjenja i spavanja koji je roditeljima teško pratiti. Njihovo ponašanje može djelovati nepredvidljivo, a pokušaji uspostavljanja ustaljene rutine ne donose uvijek očekivane rezultate. Za majku takva svakodnevica može postati vrlo iscrpljujuća. Stalan umor i napetost ponekad prerastaju u razočaranje i preispitivanje vlastitih sposobnosti. Kada se tome pridruži nerazumijevanje okoline, osobito primjedbe zbog djetetova plača, sumnja u vlastitu roditeljsku uspješnost može postati još izraženija. Ipak, činjenica da jedno dijete zahtijeva više pažnje i strpljenja od drugoga sama po sebi ne znači da ga roditelji lošije odgajaju. Individualne razlike među djecom važne su za razumijevanje njihova ponašanja.
Djetetu nije potreban savršen roditelj
Ne postoji jedinstven recept za savršeno roditeljstvo niti je djetetu potrebna odrasla osoba koja nikada ne griješi. Mnogo je važnije da uz sebe ima roditelja koji ga voli, razumije i usmjerava, a istodobno preuzima odgovornost za odluke koje dijete još ne može samostalno donositi. Roditeljska uloga uključuje vodstvo, postavljanje granica i brigu o djetetovoj dobrobiti, dok dijete postupno uči preuzimati odgovornost za zadatke kojima je doraslo. Svaki roditelj ima pravo na vlastita životna uvjerenja i osobni stil odgoja. Strpljenje i dosljednost, međutim, daju tom pristupu stabilnost na koju se dijete može osloniti. Kada kroz svakodnevni odnos stekne povjerenje u roditelja, dijete lakše razvija sigurnost u sebe i vlastite sposobnosti. Iz takvih se iskustava postupno oblikuje i povjerenje u druge ljude, što je važan temelj za kasniji razvoj zrele i odgovorne osobe. Kao jedan od pokazatelja uspješnog roditeljstva izvorni tekst navodi djetetovo odrastanje bez značajnijih razvojnih poteškoća. Takva procjena, međutim, ne može zamijeniti razumijevanje samog odnosa između roditelja i djeteta.
Prihvatiti dijete znači upoznati ga onakvim kakvo jest
Roditeljska ljubav ne očituje se samo u brizi o svakodnevnim potrebama. Izražava se i u sposobnosti da dijete prihvatimo kao zasebnu osobu, s osobinama koje ne moraju odgovarati našim željama i očekivanjima. Ako je dijete živahno, nije realno stalno očekivati da bude mirno i povučeno. Jednako tako, od opreznog i plašljivijeg djeteta ne treba zahtijevati da u svakoj situaciji bude otvoreno, brzo i spremno odmah reagirati. Prihvaćanje znači uvažavati njegovu prirodu, a ne neprestano je pokušavati prilagoditi unaprijed stvorenoj predodžbi o idealnom djetetu.
Kada dijete ne osjeća roditeljsku ljubav
Emocionalna nezainteresiranost može poprimiti različite oblike, od hladnog i ravnodušnog odnosa do izražene nesklonosti prema djetetu. Dijete teško podnosi nedostatak roditeljske ljubavi. Pritom nije presudno samo što roditelji osjećaju nego i koliko dijete može prepoznati i doživjeti njihovu ljubav. Moguće je da roditelji iskreno vole svoje dijete, ali zbog preopterećenosti poslom, brigama ili drugim problemima ne uspijevaju dovoljno pokazati tu ljubav. Iako se svakodnevno brinu o njegovim potrebama, njihova pažnja može biti stalno usmjerena na druge obveze. Dijete tada može imati osjećaj da su roditelji tjelesno prisutni, ali emocionalno udaljeni. Primjećuje da su im misli negdje drugdje i može zaključiti da ono što mu se događa, što osjeća ili želi podijeliti nije dovoljno važno da privuče njihovo zanimanje. Takav doživljaj emocionalne nedostupnosti može biti bolan čak i kada roditeljska ljubav doista postoji.
Odvojenost od roditelja i osjećaj odbačenosti
Neki roditelji ulažu mnogo truda kako bi djetetu osigurali ugodan život, ali pritom najveći dio neposredne brige prepuštaju drugim osobama. Dijete može svakodnevno boraviti s osobama koje ga čuvaju, a vikende i godišnje odmore provoditi kod rodbine. U pojedinim se obiteljima događa da dijete godinama živi kod bake i djeda, čak i kada za to nema prijeke potrebe. Izvorni tekst posebno upozorava na dugotrajno odvajanje tijekom prvih godina života, povezujući ga s mogućim teškoćama u kasnijem uspostavljanju emocionalne bliskosti i povjerenja. Prema tom prikazu, dijete nakon povratka roditeljima može teško ostvarivati odnos koji mu je s njima potreban jer je prethodnu odvojenost doživjelo kao odbacivanje. Dijete pritom može početi vjerovati da je samo odgovorno za nedostatak roditeljske pažnje. Umjesto da razumije okolnosti koje su dovele do odvajanja, može zaključiti da nije dovoljno dobro, pametno, poslušno, uspješno ili lijepo da bi zaslužilo ljubav. Takva uvjerenja mogu narušiti njegovo samopouzdanje i sliku koju stvara o vlastitim sposobnostima. Osjećajući nesigurnost, dijete može početi tražiti načine da privuče pažnju roditelja i zadobije njihovu naklonost. Ponekad se to očituje izraženim napadajima bijesa, agresivnim ponašanjem, odbijanjem hrane ili odbijanjem govora. U izvornom se opisu navodi da, kada takvi pokušaji ne donesu željenu bliskost, reakcije mogu postati još izraženije, sve do snažne agresivnosti ili, suprotno tome, povlačenja u sebe i socijalne izolacije. Te posljedice ne treba smatrati neizbježnim ishodima svakog odvajanja. Riječ je o mogućim obrascima opisanima u izvornom materijalu, a koliko se oni mogu uopćiti, treba stručno provjeriti.
Zašto roditelj ponekad teško prihvaća vlastito dijete?
Razlozi emocionalnog odbijanja djeteta mogu biti složeni, a roditelji često nisu potpuno svjesni onoga što utječe na njihovo ponašanje. Jedan od mogućih razloga leži u vlastitom odrastanju. Roditelj koji ni sam nije doživio dovoljno prihvaćanja može nesvjesno ponavljati obrasce ponašanja svojih roditelja. Ponekad se nerazriješeni osjećaji ljutnje i neprijateljstva prema vlastitim roditeljima izražavaju u odnosu prema djetetu. U drugim slučajevima odrasla osoba u djetetu prepoznaje osobine koje smatra vlastitim nedostacima pa prema njima osjeća odbojnost. Posebno težak oblik takvog ponašanja nastaje kada roditelj preko djeteta pokušava povrijediti drugog roditelja. Takvi se postupci mogu pojaviti pri razdvajanju ili razvodu, kada neriješeni međusobni sukobi odraslih počinju utjecati na njihov odnos s djetetom. Tim je primjerima zajednička mogućnost da dijete snosi emocionalne posljedice iskustava, osjećaja i sukoba koji zapravo pripadaju odraslima.
Nedosljednost u odgoju: kada se pravila mijenjaju s roditeljskim raspoloženjem
Dijete lakše razumije granice kada su roditeljske reakcije razmjerno postojane. Nasuprot tome, pravila koja se neprestano mijenjaju mogu stvoriti nesigurnost i zbunjenost. Nedosljednost u odgoju osobito se može pojaviti kada su roditelji opterećeni svakodnevnim obvezama, iscrpljeni ili nemaju dovoljno vremena i strpljenja. Majka koja je stalno umorna može u jednom trenutku kazniti dijete zbog ponašanja na koje inače ne reagira, a već sljedećeg dana dopustiti upravo ono što je prije zabranjivala. Ponekad je razlog takve popustljivosti jednostavna potreba da predahne ili neometano obavi posao. Slična situacija može nastati i kod očeva koji zbog posla provode malo vremena s djecom. Želeći izbjeći sukobe u zajedničkim trenucima, dopuštaju im gotovo sve, sve dok djetetovo ponašanje ne počne izazivati frustraciju. Tada čak i sitan povod može dovesti do iznenadne i pretjerano oštre kazne. Djetetu je teško razumjeti zašto se ista stvar ponekad dopušta, a ponekad kažnjava. Postupno gubi sigurnost u vlastito razumijevanje pravila, ali i u predvidljivost roditeljskih reakcija. Takvu zbunjenost mogu pratiti strah i pitanje je li roditeljska ljubav doista stalna. U izvornom se tekstu opisuje mogućnost da se dijete od tih osjećaja brani različitim problemima u ponašanju i reakcijama koje se nazivaju neurotičnima.
Roditelji imaju pravo na pogrešku, ali i odgovornost da je priznaju
Nijedan roditelj ne može uvijek postupati potpuno dosljedno. Povremena nepravda, pogrešna odluka ili reakcija pod utjecajem umora dio su stvarnog obiteljskog života. Spremnost roditelja da prizna vlastitu pogrešku može promijeniti djetetov doživljaj takve situacije. Dijete može razumjeti da je roditelj pogriješio ili bio nedosljedan, osobito kada odrasla osoba otvoreno prihvati odgovornost umjesto da za vlastiti postupak okrivljuje dijete. Time se stvara mogućnost da povremena pogreška ne naruši povjerenje koje se gradi kroz odnos.
Kada majka i otac imaju različita pravila
Nedosljednost se ne pojavljuje samo u postupcima jednog roditelja. Može proizaći i iz neslaganja majke i oca o tome kako treba odgajati dijete. Različiti roditeljski stavovi sami po sebi nisu nužno najveća poteškoća. Dijete se može prilagoditi činjenici da roditelji nemaju potpuno jednak pristup, osobito ako oni međusobno prihvaćaju i poštuju te razlike. Mnogo veći problem mogu biti sukobi koji nastaju zbog neslaganja o odgoju. Ako jedan roditelj nešto zabrani, a drugi odmah dopusti, dijete će se razumljivo češće obraćati onome koji je popustljiviji. Ipak, takva situacija ne donosi samo prednost blažem roditelju. Prema izvornom objašnjenju, dijete istodobno može izgubiti povjerenje u oboje jer njihove odluke više ne doživljava kao pouzdane. Zato nije nužno da roditelji razmišljaju potpuno jednako. Mnogo je važnije da njihova međusobna neslaganja ne postanu izvor stalnih sukoba i nesigurnosti za dijete.
Nerealna očekivanja: kada djetetov život postane roditeljski plan
Neki roditelji zamišljaju djetetovu budućnost mnogo prije nego što ono dobije priliku pokazati vlastite interese i sposobnosti. Očekuju da bude uspješno u svemu, postiže najbolje rezultate i razvija se prema unaprijed osmišljenom planu koji ne ostavlja dovoljno prostora njegovim individualnim potrebama. Takav odnos često uključuje neprestano usmjeravanje, savjetovanje i postavljanje zahtjeva. Djetetovo se protivljenje ne prihvaća, a neispunjavanje očekivanja može biti praćeno kaznom. Roditelj određuje raspored gotovo svih aktivnosti: kada će dijete jesti, spavati i igrati se, što će odjenuti i s kim će se družiti. Posebna se pažnja pridaje urednosti, čistoći i spremnosti da se svaka uputa izvrši bez oklijevanja. Od djeteta se prije svega očekuje poslušnost. Njegove želje i trenutačne mogućnosti često ostaju u drugom planu, dok se uspješnost mjeri time koliko dobro slijedi roditeljske zamisli. Takva djeca ponekad vrlo rano počinju učiti strane jezike, pohađati glazbenu nastavu, balet ili druge organizirane aktivnosti. Međutim, sam broj aktivnosti ne određuje kvalitetu njihova razvoja. Problem nastaje kada zahtjevi postanu veći od onoga što dijete može podnijeti.
Posljedice stalnog pritiska da se bude najbolji
Dijete koje neprestano mora postizati visoke rezultate može početi doživljavati svaki neuspjeh kao razočaranje za roditelje. Ako su očekivanja iznad njegovih stvarnih mogućnosti, javlja se frustracija jer ne uspijeva ispuniti ono što se od njega traži. Iz takvog iskustva može nastati osjećaj da nije dovoljno dobro, a kasnije i osjećaj krivnje. Pritisak da u svemu bude savršeno ostavlja malo prostora za prirodno učenje kroz pokušaje, pogreške i postupno svladavanje novih vještina. Izvorni tekst ističe i da se roditeljski planovi koji se temelje na takvim previsokim zahtjevima često ne ostvare. Unatoč uloženom trudu i stalnoj kontroli, djetetova budućnost ne mora odgovarati unaprijed zamišljenim očekivanjima.
Roditelji koji stalno kritiziraju
Postoje roditelji koji gotovo nikada ne pokazuju zadovoljstvo onim što dijete napravi. Čak i kada su zadovoljni njegovim ponašanjem ili postignućem, suzdržavaju se od pohvale jer strahuju da bi zbog priznanja moglo postati razmaženo ili prestati ulagati trud. Umjesto ohrabrenja, takav odnos obilježavaju česte primjedbe, opomene i kritike. Dijete se uspoređuje s vršnjacima koji su navodno pametniji, uspješniji ili bolji, a ponekad je izloženo i porugama ili ismijavanju. Stalno suočavanje s vlastitim navodnim nedostacima može postupno narušiti djetetovo samopouzdanje. Umjesto da razvija osjećaj sigurnosti u svoje sposobnosti, počinje sumnjati u vlastitu vrijednost. U usporedbi s drugima može se osjećati manje sposobnim i manje uspješnim, a takav doživljaj često prati nezadovoljstvo sobom. Kada dijete rijetko dobiva priznanje za trud i ono što je dobro napravilo, kritika može postati način na koji počinje promatrati i procjenjivati samo sebe.
Pretjerana zaštita: kada briga počne ograničavati samostalnost
U prvim mjesecima i godinama života dijete uvelike ovisi o odraslima. Roditeljska spremnost da ga štiti, pomaže mu i zadovoljava njegove potrebe tada je nužan dio brige o njemu. Međutim, kako dijete raste, mijenjaju se i njegove mogućnosti. Postupno želi sve više toga pokušavati samostalno, a roditeljska pomoć treba pratiti taj razvoj. Problem nastaje kada roditelj nastavlja postupati kao da je dijete potpuno bespomoćno, iako je već spremno preuzeti jednostavne aktivnosti. Dijete želi samo jesti, obuti cipele ili dohvatiti neki predmet, ali roditelj ga stalno zaustavlja. Upozorava ga da je premalo, da nešto ne zna napraviti, da bi moglo pasti ili se uprljati, a zatim zadatak obavlja umjesto njega. Takve reakcije mogu proizlaziti iz iskrene brige, ali dijete istodobno ostaje bez prilike da iskuša vlastite sposobnosti. Ako odrasli uporno preuzimaju ono što dijete može naučiti raditi samo, njegova se samostalnost teže razvija. Može ostati pretjerano ovisno o roditeljima, nesigurno u vlastite mogućnosti i plašljivo pred novim iskustvima.
Kako dijete reagira kada mu se ne dopušta odrasti?
Dijete koje osjeća da je pod stalnim nadzorom može razviti snažan otpor prema roditeljskim ograničenjima. Ponekad se taj otpor izražava ljutnjom, pretjeranim zahtjevima ili neposlušnošću u obiteljskom okruženju. Istodobno, izvan kuće isto dijete može djelovati izrazito mirno, poslušno, plašljivo i nesigurno. U takvim okolnostima može steći dojam da je majka uvijek prisutna, da mu ne dopušta preuzeti nikakav rizik i da ga, bez obzira na njegove stvarne sposobnosti, i dalje smatra malim djetetom. Izvorni tekst povezuje pretjeranu zaštitu i s mogućnošću da dijete postane zahtjevno i usmjereno ponajprije na vlastite potrebe. Opisuju se i poteškoće u sklapanju prijateljstava, kao i kasniji problemi u komunikaciji s drugim ljudima.
Zašto roditelji postaju pretjerano zaštitnički nastrojeni?
Razlozi zbog kojih dijete zauzima posebno mjesto u životu roditelja mogu biti različiti. Ponekad je riječ o djetetu koje ima zdravstvenu poteškoću ili određeni razvojni poremećaj, zbog čega roditelji osjećaju povećanu potrebu da ga zaštite. U drugim se obiteljima rođenje djeteta dugo iščekivalo. Tome mogu prethoditi poteškoće sa začećem, neplodnost ili trudnoća za čije je održavanje bila potrebna posebna pažnja. Ponekad su i sami odnosi među roditeljima prije rođenja djeteta bili opterećeni ozbiljnim bračnim problemima. U takvim okolnostima majka može doživjeti dolazak djeteta kao svojevrsnu nagradu nakon prethodnih teškoća, razočaranja i neispunjenih očekivanja. U izvornom su prikazu takve majke opisane kao izrazito odgovorne, snažno vezane uz obitelj i s naglašenom potrebom za majčinskom brigom. Očevi u opisanom obiteljskom obrascu često manje sudjeluju u donošenju odluka i imaju slabiji autoritet u odnosu na majku i dijete. Pretjerana zaštita tada može biti povezana s osobito snažnom emocionalnom usmjerenošću roditelja na dijete.
Kada zaštitnički odnos preraste u pretjerano popuštanje
Pojedina djeca koja odrastaju uz izrazito zaštitnički pristup počinju se prema majkama ponašati buntovno, prkosno i vrlo zahtjevno. Nastojeći udovoljiti djetetu ili izbjeći sukob, majka može postajati sve popustljivija, dok dijete pokušava preuzeti kontrolu nad svakodnevnim situacijama. Jedan od navedenih primjera jest ponašanje u trgovini. Dijete zahtijeva da mu se nešto kupi, a kada ne dobije ono što želi, reagira burnim negodovanjem i izraženim ispadom kako bi pokušalo promijeniti roditeljsku odluku. Ako roditelj pritom djeluje bespomoćno i stalno popušta, odnos mogu početi obilježavati sve veći djetetovi zahtjevi i sve manja sposobnost roditelja da postavi granice.
Pretjerana strogost: kada poslušnost postane važnija od razvoja
Strog odgojni pristup često se temelji na očekivanju da dijete bez pogovora sluša roditelja i prilagođava se njegovim pravilima. Roditelji tada mogu pretjerano ograničavati ponašanja uobičajena za dječju dob. Vriska, skakanje, trčanje, lupanje i živahna igra mogu odraslima biti naporni, ali istodobno su dio djetetova prirodnog načina izražavanja i igre. Problem nastaje kada roditelj takvo ponašanje promatra ponajprije kao neposlušnost koju treba suzbiti. Pretjerana strogost može se očitovati i u zahtjevima koji nisu prilagođeni djetetovoj razvojnoj zrelosti. Od trogodišnjeg se djeteta, primjerice, može očekivati da potpuno samostalno posprema igračke, iako za takav zadatak još treba pomoć ili usmjeravanje. Od prirodno živahnog djeteta može se zahtijevati da tijekom posjeta drugim ljudima bude nepomično, ništa ne dodiruje, ne razbacuje predmete i u svakom trenutku pokazuje besprijekornu pristojnost. Takva očekivanja mogu premašivati njegove stvarne razvojne mogućnosti.
Kada roditelj pokušava oblikovati dijete prema sebi
Roditelji skloni pretjeranoj strogoći često ulažu mnogo energije nastojeći da dijete postane upravo onakvo kakvi su oni sami. Svoj pristup mogu opravdavati uvjerenjem da će ga stroga disciplina najbolje pripremiti za budućnost i zaštititi od razmaženosti. Kada dijete pokazuje mnogo energije ili se ne ponaša dovoljno poslušno, neki roditelji zbog toga traže i pomoć psihologa, smatrajući da je njegovo ponašanje problem. Potpunu poslušnost nastoje postići kaznama i dugim, učestalim predavanjima o tome što dijete smije, a što ne smije raditi. Međutim, dijete često nije razvojno spremno razumjeti veći dio takvih objašnjenja. Umjesto da usvoji željenu poruku, može postati zbunjeno i uplašeno. Pretjerana vanjska kontrola može ograničiti razvoj njegove samostalnosti i sposobnosti da samo pokreće aktivnosti i donosi odluke. Posljedice se mogu primijetiti i u odnosima s vršnjacima. Dijete može djelovati iznimno pristojno i poslušno u društvu odraslih, koji ga zbog takvog ponašanja često hvale i ističu kao primjer drugima. Istodobno, među vršnjacima može imati teškoće s ravnopravnim uključivanjem u zajedničku igru i aktivnosti pa može doživjeti i odbacivanje.
Stroga kazna ne znači da je dijete naučilo upravljati svojim ponašanjem
Izvorni tekst posebno ozbiljne posljedice povezuje s primjenom oštrih kazni, osobito tjelesnog kažnjavanja. Dijete koje je kod kuće izrazito mirno i poslušno može se u vrtiću ili školi ponašati sasvim drukčije. U odnosima s vršnjacima može postati grubo, agresivno i nastojati pod svaku cijenu zauzeti dominantan položaj. Takva se razlika u ponašanju opisuje kao pokazatelj da dijete nije razvilo vlastitu unutarnju kontrolu, nego se ponaša u skladu s pritiskom odraslih. Zanimljivo je da se u tom pogledu pretjerano strog odgoj povezuje sa sličnim problemom koji može nastati kod izrazito popustljivih roditelja. U oba slučaja dijete može imati poteškoće u razvijanju samostalne kontrole ponašanja, iako su roditeljski postupci međusobno gotovo suprotni. Kod pretjerane strogosti prisutno je mnogo nadzora i ograničavanja, a premalo razumijevanja. Dijete se prilagođava vanjskim zahtjevima, ali ne razvija u dovoljnoj mjeri sposobnost da samostalno upravlja vlastitim ponašanjem.
Prikriveni otpor i tjelesne reakcije
Dijete koje se boji otvoreno suprotstaviti strogim roditeljima može razviti manje primjetne načine izbjegavanja njihovih zahtjeva. Ponekad djeluje nemarno, ponaša se kao da nije čulo uputu ili često zaboravlja ono što mu je rečeno. Ako ga se prisiljava da jede, može pokušavati sakriti hranu kako bi izbjeglo roditeljsku kontrolu. U nekim se situacijama emocionalna napetost može izražavati i tjelesnim tegobama. Izvorni tekst spominje glavobolje, bolove u trbuhu i bolove u području srca kao moguće psihosomatske reakcije povezane s takvim iskustvima. Zato sporije svladavanje određene vještine ili slabiji uspjeh u usporedbi s vršnjacima ne mora značiti da je dijete manje inteligentno ili lijeno. Iza teškoća ponekad mogu stajati strah, nesigurnost i nedostatak povjerenja u vlastite sposobnosti.
Kako pomoći djetetu da razvije samopouzdanje i napreduje?
Kada dijete sporije usvaja određene vještine ili ne uspijeva ispuniti očekivanja, dodatni pritisak nije jedini mogući odgovor. Mnogo je korisnije pažljivo razmotriti što ga u tome sprječava i kakva mu je roditeljska podrška potrebna. Izvorni tekst donosi sedam smjernica usmjerenih na razvoj samopoštovanja, samostalnosti i sigurnosti u vlastite sposobnosti.
1. Pomozite djetetu da prepozna vlastitu vrijednost
Osjećaj samopoštovanja razvija se kroz iskustva u kojima dijete prepoznaje da vrijedi i da njegove sposobnosti zaslužuju povjerenje. Kada roditelji svojim odnosom pokazuju da ga cijene, dijete postupno stvara pozitivniju sliku o sebi. Takva mu sigurnost može pomoći da spremnije prihvaća nove zadatke, pokušava svladati nepoznate vještine i suočava se sa situacijama koje od njega zahtijevaju trud. Dijete koje ima dobro mišljenje o sebi lakše pronalazi hrabrost za nove pokušaje.
2. Prepoznajte trud i pozitivne pokušaje
Umjesto da roditeljska pažnja bude stalno usmjerena na pogreške, korisno je primjećivati ono što dijete pokušava dobro napraviti. Njegov trud, pozitivni postupci, interesi i sklonosti zaslužuju ohrabrenje, čak i kada konačni rezultat još nije onakav kakav se očekuje. Istodobno treba voditi računa o broju zahtjeva i obveza koje mu se postavljaju. Pretjerano opterećivanje može izazvati stres, a upravo takvo stanje može otežati uspješno izvršavanje zadataka. Drugim riječima, stalno povećavanje pritiska ne mora poboljšati djetetov uspjeh. Ponekad može dovesti do suprotnog rezultata.
3. Pružite pomoć, ali ostavite prostor za samostalnost
U roditeljskoj podršci treba pronaći mjeru. Ako odrasli stalno obavljaju zadatke umjesto djeteta, ono nema dovoljno prilika da stekne povjerenje u vlastite sposobnosti. Međutim, nije korisno ni ostaviti ga potpuno samog pred zadatkom s kojim se još ne zna nositi. Pristup koji se u izvornom tekstu opisuje kao najbolji uspostavlja ravnotežu između početnog usmjeravanja i samostalnog rada. Roditelj može pomoći djetetu da započne aktivnost, pokazati mu kako pristupiti zadatku ili mu pružiti potrebnu podršku, a zatim mu dopustiti da samo nastavi i dovrši ono što radi. Tako pomoć ne zamjenjuje djetetov trud, nego mu omogućuje da postupno razvija samostalnost.
4. Postavljajte očekivanja koja dijete može ostvariti
Roditeljska očekivanja imaju svoje mjesto u odgoju, ali moraju odgovarati djetetovim stvarnim mogućnostima. Ako su standardi stalno viši od onoga što može postići, dijete može steći osjećaj da, bez obzira na trud, nikada neće biti dovoljno uspješno. Takvo iskustvo ne pomaže izgradnji samopouzdanja. Zato je važno da zahtjevi budu ostvarivi i da se njihova složenost povećava postupno, u skladu s djetetovim napretkom. Tako dijete dobiva priliku svladavati nove izazove bez stalnog osjećaja da ne uspijeva ispuniti roditeljska očekivanja.
5. Neka pozitivne reakcije budu znatno češće od negativnih
Izvorni tekst predlaže pet pozitivnih reakcija na jednu kaznu ili negativnu reakciju, prikazujući omjer 5 : 1 kao posebno djelotvornu kombinaciju. Kao pozitivne reakcije navode se pohvala, ohrabrenje i topao osmijeh. U negativne se reakcije ubrajaju prijekor, kritika, ravnodušnost, pa čak i mrštenje. Bit opisane smjernice jest da dijete mnogo češće doživljava roditeljsko prepoznavanje dobrog ponašanja i truda nego nezadovoljstvo i osuđivanje. Navedeni omjer pripada izvornom pristupu i ne treba ga bez dodatne provjere prikazivati kao univerzalno znanstveno utvrđeno pravilo.
6. Prije kritike primijetite ono što je dobro
Kada procjenjujemo djetetov rad ili ponašanje, korisno je započeti onim što je uspjelo. Čak i kada pozitivne strane nije jednostavno prepoznati, vrijedi ih pažljivo potražiti. Nakon toga može se izdvojiti nešto zanimljivo u djetetovu pokušaju, poput originalne ideje ili neobičnog pristupa zadatku. Tek nakon što se to razmotri, dolazi prostor za ukazivanje na nedostatke koje doista treba ispraviti. Kritika tada treba biti konstruktivna i usmjerena na ono što dijete može razumjeti i poboljšati. Izvorni tekst predlaže i jednostavan način preispitivanja vlastitog ponašanja: nekoliko dana zapisujte pohvale i negativne reakcije koje upućujete djetetu. Zatim pogledajte kakav je njihov međusobni omjer. Prema predloženom pravilu, ako na jednu negativnu reakciju dolazi manje od pet pohvala, to je znak da bi roditelj trebao razmotriti promjenu odgojnog pristupa. Ako dijete neprestano dobiva više kritika nego priznanja za svoj trud, može početi vjerovati da nikada neće uspjeti ispuniti roditeljska očekivanja. Takav doživljaj može umanjiti njegovo samopoštovanje i povećati osjećaj tjeskobe.
7. Nemojte svaku djetetovu aktivnost pretvarati u priliku za pohvalu
Iako je pozitivna povratna informacija važna, pretjerano hvaljenje također može stvoriti poteškoće. Ako dijete stalno očekuje pohvalu za ono što napravi, može početi doživljavati svaki drukčiji odgovor kao znak neuspjeha. Zato nije potrebno da roditelj neprestano procjenjuje i vrednuje svaki njegov postupak. Djetetu je često važnije osjetiti da ga odrasli doista vide, čuju i primjećuju. Primjerice, kada dijete pokaže svoj crtež, roditelj ne mora odmah reći da je predivan ili savršen. Može jednostavno primijetiti da je dijete obojilo kuću plavom bojom i iznad nje nacrtalo oblake. Može ga i pitati što prikazuje neki dio crteža. Takva reakcija pokazuje stvarno zanimanje za ono što je dijete napravilo i ostavlja mu prostor da govori o svom radu, bez potrebe da svaki njegov pokušaj bude ocijenjen kao uspjeh ili neuspjeh.
