Emocionalna inteligencija
Dijete može brzo usvajati nova znanja, uspješno rješavati složene zadatke i pokazivati iznimne intelektualne sposobnosti, a istodobno teško razumjeti vlastite osjećaje, snalaziti se u odnosima s drugima ili nositi se s razočaranjem. Intelektualne sposobnosti i emocionalna zrelost nisu isto, niti se razvijaju na potpuno jednak način. Zapažanje da novije generacije postižu bolje rezultate na testovima inteligencije, a pritom imaju slabije emocionalne i socijalne vještine, valja shvatiti kao poticaj na razmišljanje, a ne kao univerzalno potvrđenu činjenicu o svoj djeci. Ono otvara pitanje kojemu se u odgoju često posvećuje premalo pozornosti: učimo li djecu samo da budu sposobna i uspješna ili ih jednako pripremamo da razumiju sebe, grade kvalitetne odnose i nose se sa životnim teškoćama?

Sadržaj članka
Što zapravo znači biti emocionalno inteligentan?
Emocionalna inteligencija obuhvaća sposobnosti koje djetetu pomažu prepoznati i razumjeti vlastite osjećaje te ih izraziti tako da ga drugi mogu razumjeti, bez povređivanja sebe ili drugih. Uključuje razumijevanje tuđih osjećaja, empatiju, ljubaznost, poštovanje, suradnju i spremnost na zajedničko traženje rješenja. Razvijajući te sposobnosti, dijete postupno uči da ne mora odmah zadovoljiti svaku želju, da na nagradu ponekad treba pričekati i da se vrijedi nastaviti truditi i kad naiđe na prepreke. Važan su dio tog razvoja ustrajnost, sposobnost samomotivacije, njegovanje nade, optimističan pogled na život te povjerenje u vlastite sposobnosti i u druge ljude. Sve te osobine zajedno oblikuju način na koji dijete doživljava sebe, odgovara na svakodnevne izazove i uspostavlja odnose s okolinom.
Zašto emocionalne vještine ne razvijamo jednako pažljivo kao intelektualne?
Roditelji od najranijeg djetinjstva nastoje djeci pružiti što više prilika za učenje. Uključuju ih u sportske aktivnosti, omogućuju im učenje stranih jezika, upoznavanje glazbe, rada na računalu i brojnih drugih vještina za koje vjeruju da će im jednog dana pomoći da budu uspješnija, zadovoljnija i spremnija za život. No znanje i intelektualne sposobnosti sami po sebi nisu dovoljni za uspješno snalaženje u svim životnim okolnostima. Posljednjih se desetljeća sve više pozornosti posvećuje važnosti emocionalnih sposobnosti, i za razvoj osobina povezanih s dobrim međuljudskim odnosima i za postignuća koja obično smatramo životnim uspjehom. Neki autori čak smatraju da emocionalna inteligencija može biti važnija od rezultata na klasičnim testovima inteligencije. Unatoč tome, razvoj tih sposobnosti često prepuštamo slučaju, premda se mogu učiti kroz svakodnevni odgoj i iskustvo. Jedno je od mogućih objašnjenja slabije razvijenih emocionalnih vještina to što ih djecu ne poučavamo dovoljno svjesno i dosljedno. Istodobno, odrasli im ne pružaju uvijek primjere ponašanja iz kojih bi takve vrijednosti mogla spontano usvojiti. Dijete promatra kako se ljudi odnose jedni prema drugima u obitelji, javnosti i svakodnevnim susretima. Ako često sluša da se poštenje, dobrota i razumijevanje drugih više ne isplate, iz tih poruka stvara i sliku o tome kakvo se ponašanje smatra korisnim ili poželjnim. Roditelji zato djetetove vrijednosti ne oblikuju samo izravnim poučavanjem, nego i svojim komentarima, postupcima te načinom na koji govore o drugim ljudima.
Zašto su prve godine života osobito važne?
I na kognitivni i na emocionalni razvoj djeluje više međusobno povezanih čimbenika. Emocionalne vještine mogu se razvijati učenjem, iskustvom i promišljenim odgojnim postupcima; iz toga nije opravdano zaključiti da je utjecaj odgoja na kognitivne sposobnosti nevažan. Rano je djetinjstvo osobito značajno jer dijete tada intenzivno usvaja nove načine ponašanja i reagiranja, dok njegov mozak prolazi kroz važne razvojne promjene. Iskustva iz tog razdoblja pridonose oblikovanju obrazaca prema kojima će poslije razumijevati situacije, doživljavati osjećaje i odgovarati na teškoće. U svakodnevnim odnosima dijete postupno izgrađuje vlastite načine suočavanja s problemima, razočaranjima i izazovima. Svrha takvog učenja nije samo pripremiti ga za uspjeh, nego mu pomoći da odraste u zadovoljnu, zdravu i emocionalno stabilnu osobu.
Kako roditelji mogu nenamjerno otežati emocionalni razvoj?
Dijete se rađa sa sposobnošću doživljavanja osjećaja, ali ih tek kroz odnose s osobama koje se o njemu brinu postupno uči prepoznavati, razumjeti i izražavati. U prvim je godinama osobito važno kako roditelji odgovaraju na njegove emocionalne reakcije. Kada odrasli primjećuju što dijete osjeća, prihvaćaju njegove osjećaje, imenuju ih i pomažu mu da ih primjereno izrazi, omogućuju mu da razvija emocionalno razumijevanje. Ako se, međutim, osjećaji uporno zanemaruju, ne prepoznaju ili odbacuju, dijete može naučiti potiskivati ih, skrivati ili čak poricati. Zato se potreba malog djeteta za pažnjom i uključenošću roditelja ne svodi na hranjenje, higijenu i fizičku sigurnost. Potrebna mu je odrasla osoba koja će sudjelovati i u njegovu emocionalnom životu.
Kada djetetu govorimo što ne smije osjećati
Roditelji nerijetko pokušavaju zaustaviti djetetove osjećaje jer ih uznemiruju, zabrinjavaju ili im se čine pretjeranima. Često to čine u najboljoj namjeri, želeći umiriti dijete ili ga zaštititi od neugodnog iskustva. Ipak, dijete tako može naučiti skrivati svoje stvarne reakcije kako bi izbjeglo negodovanje odraslih. Od najranije dobi djeci se govori da se ne trebaju ljutiti, biti tužna ili bojati. Ponekad ih se uvjerava da nisu gladna, žedna ili umorna upravo dok pokušavaju izraziti takvu potrebu. Neprihvatljivima se mogu smatrati bijes, ljubomora, zavist, mržnja i očaj, ali katkad se sputavaju čak i ugodni osjećaji, poput snažne radosti ili zaljubljenosti. Dijete može čuti da se prestane veseliti jer sada nije vrijeme za to ili da se nema razloga bojati, kao da svaki osjećaj mora imati logično opravdanje. Osobito su složene situacije u kojima dijete istodobno osjeća različite emocije prema bliskoj osobi. Primjerice, dolazak mlađeg brata može izazvati toliku ljubomoru da dijete u ljutnji poželi da se brat nije ni rodio. Roditelj tada može ustrajati na tome da dijete zapravo voli brata, umjesto da prepozna osjećaj koji trenutačno proživljava. Slično se događa kada se dijete ozlijedi ili prima injekciju, a odrasli ga uvjeravaju da ništa ne boli, da nije strašno i da pretjeruje. Takva ga poruka može posebno zbuniti jer dolazi od osobe kojoj vjeruje. Da bismo razumjeli kako se pritom osjeća, dovoljno je zamisliti da nas nešto doista boli, a bliska osoba uporno tvrdi da izmišljamo. Jednako bi neugodno bilo kad bi nas netko uvjeravao da volimo osobu prema kojoj osjećamo snažnu odbojnost samo zato što je drugi smatraju dobrom ili naklonjenom nama.
Što dijete može zaključiti kada njegovi osjećaji nisu prihvaćeni?
Kada odrasli neprestano odbacuju ono što dijete osjeća, ono može početi vjerovati da njegovi osjećaji nisu važni, poželjni ili prihvatljivi. Taj zaključak ne mora ostati ograničen na emocije: dijete može steći dojam da ni ono samo, takvo kakvo jest, nije dovoljno dobro. Umjesto da shvati kako su osjećaji prirodan dio ljudskog iskustva, može povjerovati da mora biti drukčije kako bi zaslužilo prihvaćanje i ljubav roditelja. Iz takvih se iskustava mogu razvijati negativna slika o sebi i osjećaj manje vrijednosti. Dijete koje sumnja u vlastitu vrijednost može teško prepoznavati svoje dobre osobine i sposobnosti, zbog nesigurnosti ih nedovoljno koristiti i odustajati od truda. Zbog toga može postizati slabije rezultate nego što mu stvarne mogućnosti dopuštaju. Moguć je i suprotan obrazac: dijete se iznimno trudi, postiže izvrsne rezultate i neprestano nastoji dokazati vlastitu vrijednost, ali se unatoč uspjehu i dalje osjeća nedovoljno dobrim, nezadovoljnim sobom, a ponekad je i depresivno raspoloženo.
Emocionalna inteligencija roditelja oblikuje i razvoj djeteta
Djeca odnos prema osjećajima ne uče samo iz onoga što im govorimo. Jednako važan može biti način na koji se odrasli odnose prema vlastitim emocijama. Razvoj djetetove emocionalne inteligencije zato počinje i spremnošću roditelja da bolje razumije sebe. Možemo li prepoznati kada smo tužni, zabrinuti, ljutiti ili razočarani? Znamo li riječima objasniti što osjećamo ili nam je lakše potisnuti te osjećaje? Prihvaćamo li vlastite emocionalne reakcije ili se neprestano borimo protiv njih? Razumijemo li kako su povezane s našim mislima i ponašanjem? Jesmo li svjesni koliko možemo utjecati na vlastito raspoloženje? Ta su pitanja važna jer osoba koja teško prepoznaje svoje osjećaje često ima teškoća i s njihovim usmjeravanjem. Teškoće u prepoznavanju i izražavanju osjećaja mogu pratiti psihičke i tjelesne tegobe, uključujući depresivna stanja. Takva povezanost sama po sebi ne dokazuje uzrok niti znači da je svako suzdržavanje emocija štetno.
Osjećaje možemo razumjeti i birati kako ćemo reagirati
Upravljati vlastitim emocijama znači pratiti svoje raspoloženje, prepoznavati promjene i svjesno birati reakciju. Takav odnos prema osjećajima može biti važan oslonac u svakodnevnom životu i ostvarivanju ciljeva. Emocije možemo promatrati kao izvor unutarnje energije, slično gorivu koje pokreće automobil. One su dio našeg iskustva, ali ne moraju određivati svaki naš postupak. Čak i na vrlo intenzivan osjećaj moguće je odgovoriti na različite načine. Snažna ljutnja, primjerice, može se izraziti plačem, vikanjem, napadom na drugu osobu ili povlačenjem. Sam doživljaj osjećaja nije isto što i način na koji ćemo ga pokazati. Upravo je ta razlika važan dio emocionalnog razvoja: ne moramo poricati osjećaje da bismo naučili odgovorno upravljati svojim ponašanjem.
Dijete primjećuje raspoloženja roditelja i kada o njima ne govorimo
Roditelji ponekad pokušavaju sakriti tugu, ljutnju ili zabrinutost kako ne bi opteretili dijete vlastitim problemima. Namjera im je često zaštititi ga, no dijete može primijetiti da se nešto promijenilo i kada odrasli o tome šute. Uočava izraz lica, ton glasa, ponašanje i emocionalnu udaljenost roditelja, ali zbog svoje dobi i ograničenog iskustva ne mora ispravno razumjeti uzrok tih promjena. U predškolskoj dobi djeca često tumače događaje polazeći od vlastite uloge u njima. Zato dijete može zaključiti da je ono izazvalo roditeljevu ljutnju ili tugu, čak i kada problem nema nikakve veze s njim. Može početi vjerovati da je roditelj nezadovoljan zato što ono nije dovoljno dobro, a zatim i da zbog toga ne zaslužuje ljubav.
Kada dijete preuzme krivnju za osjećaje odraslih
Pogrešno tumačenje roditeljskih raspoloženja može kod djeteta potaknuti vrlo bolne misli o sebi. Dijete koje vjeruje da je uzrok nečije ljutnje ili tuge može pomisliti da bi drugima bilo bolje bez njega ili da se nije trebalo roditi. Takve misli može izgovoriti ili zadržati za sebe, razvijajući unutarnji razgovor prožet krivnjom i osjećajem da nije željeno. Ponavljajuća negativna uvjerenja mogu se ukorijeniti u načinu na koji doživljava sebe; izraz „životni skript” ovdje opisuje takav obrazac, a ne dijagnozu ili unaprijed određenu sudbinu. Uobičajena dječja pitanja o smrti, kojima dijete pokušava razumjeti život i gubitak, nisu isto što i želja za smrću, samoozljeđivanje ili suicidalna namjera. Izjave koje upućuju na samoozljeđivanje, želju za smrću ili suicidalne misli treba shvatiti ozbiljno i odmah zatražiti procjenu kvalificiranog stručnjaka za mentalno zdravlje. Ako postoji neposredna opasnost, ostanite uz dijete i potražite hitnu medicinsku pomoć.
Kako razgovarati s djetetom o vlastitoj tuzi ili ljutnji?
Kada je roditelj zabrinut, ljutit ili tužan, korisno je djetetu riječima primjerenima njegovoj dobi objasniti kako se osjeća i, kada je to istina, jasno reći da dijete nije uzrok tog raspoloženja. Jednako je važno naglasiti da ti osjećaji ne mijenjaju ljubav prema njemu. Ako je neki djetetov postupak pridonio problemu, objasnite konkretno ponašanje i njegovu posljedicu, bez poruke da je dijete odgovorno za upravljanje emocijama odraslih. Izvorni prijedlog primjerene posljedice, odnosno „odgojne kazne”, ovdje znači mirno postavljenu, razmjernu i dobi primjerenu granicu, a ne tjelesno kažnjavanje, ponižavanje ili zastrašivanje. Cilj je pomoći djetetu da razumije što može ispraviti, umjesto da ostane zarobljeno u neodređenoj krivnji. To ne znači da kazna sama po sebi uklanja osjećaj krivnje. Dijete smije izraziti ljutnju ili neslaganje s roditeljem bez povređivanja sebe ili drugih, umjesto da sve negativne osjećaje usmjeri prema sebi. Postavljanje jasnih granica treba razlikovati od stalnog okrivljavanja djeteta za emocionalna stanja odraslih.
Djetetova ljutnja ne znači da je roditelj pogriješio
Mnogim je roditeljima teško kada dijete na njihove zahtjeve odgovara ljutnjom, tugom ili otvorenim protivljenjem. Takve ih reakcije mogu potaknuti da posumnjaju u svoj odgojni pristup i zapitaju se jesu li dobri roditelji. No postavljanje granica ponekad nužno izaziva djetetovo nezadovoljstvo, osobito kada se od njega traži nešto što samo ne želi učiniti. Kada bi roditelji tražili isključivo ono što dijete već želi, njihova bi uloga u usmjeravanju njegova ponašanja bila znatno drukčija. Odgovoran odgoj zato katkad traži odlučnost, zahtjevnost i strogoću, uz strpljenje i dosljednost. Ipak, važna je razlika između povremenog postavljanja neugodnih granica i odnosa u kojem je roditelj gotovo stalno neraspoložen te svoju frustraciju redovito iskaljuje na djetetu. U takvoj situaciji sama uvjeravanja da je dijete voljeno teško mogu nadoknaditi štetu nastalu ponavljanjem negativnog ponašanja.
Kakav roditeljski pristup podupire emocionalni razvoj?
Ovdje se kao osobito povoljan izdvaja autoritativni odgojni stil, u kojem su odgovornost roditelja i uloga djeteta jasno određene. Dijete razumije koje odluke pripadaju odraslima, a u kojim situacijama ono može i treba preuzeti odgovornost. Takav odnos uključuje pravila, usmjeravanje i dosljednost, ali i razumijevanje djetetovih potreba. U tom se pristupu naglašava da je za emocionalni razvoj povoljnije kada je roditelj zahtjevan, ali dosljedan, nego kada je izrazito blag i neprestano popušta. To ne znači da roditeljska strogoća treba isključiti emocionalnu bliskost. Naprotiv, djetetu su istodobno potrebni razumijevanje, podrška i granice koje mu pomažu postupno razvijati odgovornost.
Emocionalne vještine razvijaju se učenjem i iskustvom
Emocionalna inteligencija ne razvija se samo razgovorom o osjećajima. Ona obuhvaća širok raspon sposobnosti koje se mogu poticati svakodnevnim aktivnostima, odnosima i organiziranim učenjem. Među njima su moralne vrijednosti, empatija, suradnja, uzajamno povjerenje, samopouzdanje i optimizam te spremnost na brigu o vlastitim potrebama i dobrobiti drugih. Jednako su važni realistično razmišljanje, pronalaženje rješenja za probleme, komunikacijske i druge socijalne vještine, neverbalna komunikacija, sklapanje i održavanje prijateljstava, snalaženje u skupini, pristojno ponašanje i smisao za humor. Dijete također uči kako odgovoriti na uspjeh i neuspjeh, razvijati emocionalnu snagu, prepoznati intenzitet vlastitih osjećaja i postupno njima upravljati. Sva ta iskustva povezuju emocionalni razvoj s jačanjem psihičkih i tjelesnih sposobnosti.
Kako početi razvijati emocionalnu inteligenciju od najranije dobi?
Razvoj emocionalnih sposobnosti u prvim godinama života oslanja se na dva povezana procesa: roditelj razvija vlastitu emocionalnu inteligenciju i svjesno poučava dijete riječima, iskustvima i svakodnevnim odnosom. Nije dovoljno govoriti o razumijevanju, strpljenju ili poštovanju ako dijete nema priliku te vrijednosti doživjeti u stvarnim situacijama. Igra, zajedničko vrijeme, dodir, masaža, pažljivo odabrani odgojni postupci i roditeljevo razumijevanje vlastitog stresa neki su od načina izgradnje emocionalne povezanosti. Kroz takve aktivnosti dijete osjeća da je voljeno, prihvaćeno i važno osobama koje se o njemu brinu. Način na koji se odrasli odnose prema njemu ujedno postaje model iz kojega uči kako će se poslije odnositi prema roditeljima i drugim ljudima.
Povezanost emocionalne sigurnosti i cjelokupnog razvoja
Kada roditelji igrom, druženjem, razumijevanjem i podrškom pomažu djetetu razvijati vjeru u sebe, stvaraju povoljne uvjete za njegov psihomotorni i emocionalni razvoj. Dijete koje se osjeća sigurnije može lakše koristiti vlastite sposobnosti i spremnije sudjelovati u aktivnostima kroz koje napreduje. U izvornom se materijalu takav pristup povezuje i s prevencijom kasnijih teškoća, među kojima su depresija, agresivno ponašanje, ovisnosti, kriminalno ponašanje i zdravstveni problemi. Te složene ishode nije moguće svesti na jedan uzrok niti određenim odgojem zajamčiti njihovo sprječavanje. Pojava teškoća zato nije dokaz roditeljskog neuspjeha. Važna je poruka da rana emocionalna iskustva imaju ulogu u dugoročnoj dobrobiti djeteta, a ne da sama određuju njegov budući život.
Sedamnaest načina za podršku emocionalnom razvoju djece predškolske i školske dobi
Kako dijete raste, njegove emocionalne potrebe postaju složenije, a svakodnevni odnosi pružaju sve više prilika za razumijevanje sebe i drugih. Sljedeće preporuke obuhvaćaju iskrenost, prijateljstvo, samostalnost, ustrajnost, postavljanje granica, odgovorno korištenje medija i razvoj zdravih životnih navika.
1. Neka iskrenost bude uzajamna vrijednost
Dijete lakše razumije važnost iskrenosti kada je vidi i u ponašanju roditelja. Zato je važno da odrasli s njim budu otvoreni i govore mu istinu, a da isto očekuju i od njega. Iskrenost tada nije samo pravilo koje roditelj nameće, nego vrijednost koju dijete prepoznaje u uzajamnom povjerenju i svakodnevnoj komunikaciji.
2. Objasnite važne obiteljske teškoće na način primjeren dobi
Djeca često primijete da se u obitelji događa nešto važno i kada odrasli o tome ne govore. Potpuno skrivanje problema zato može pojačati njihovu zabrinutost. Ako među roditeljima postoje ozbiljne nesuglasice ili dolazi do razvoda, djetetu treba objasniti da je to problem odraslih: roditeljima nije lako, ali oni su odgovorni za njegovo rješavanje. Osobito je važno jasno reći da dijete nije krivo i da popravljanje odnosa među roditeljima nije ni njegova obveza ni nešto na što ono može utjecati. Slična je otvorenost potrebna kada roditelj izgubi posao ili netko u obitelji umre. To ne znači da djetetu treba otkrivati sve intimne pojedinosti života odraslih. Cilj je dati mu istinite informacije koje može razumjeti, bez nepotrebnog emocionalnog opterećenja. Iskrenost je povezana i s načinom na koji roditelji reagiraju kada dijete skriva istinu. Ako dijete slaže, to ne znači automatski da je po prirodi neiskreno. Katkad se boji pretjerane roditeljske ljutnje ili razočaranja i pokušava izbjeći takvu reakciju. Primjerice, može prešutjeti lošu ocjenu kako bi od neugodne situacije zaštitilo i sebe i roditelja. Kod djece predškolske dobi treba uzeti u obzir i to da još mogu teško razlikovati stvarne događaje od vlastite mašte. Ono što odraslima izgleda kao laž ponekad je izmišljena priča bez namjere da nekoga prevare.
3. Pomozite djetetu da sklapa i njeguje prijateljstva
Odnosi s vršnjacima djetetu pružaju prilike za učenje suradnje, uzajamnog razumijevanja i održavanja društvenih veza. Roditelji to mogu poduprijeti omogućavanjem druženja s drugom djecom, pozivanjem prijatelja na rođendane i organiziranjem drugih susreta. Važno je da ne budu pretjerano kritični prema djetetovu izboru prijatelja, kako bi mu ostavili prostor za vlastite odnose i iskustva među vršnjacima.
4. Učite dijete pristojnosti i uvažavanju drugih
Ljubazno i uljudno ponašanje važan je dio socijalnog razvoja. Dijete treba postupno usvajati naviku da se prema drugima odnosi s poštovanjem, bez obzira na okolnosti susreta. Roditeljski zahtjev za pristojnošću pritom ima veću težinu kada ga odrasli podupiru vlastitim primjerom.
5. Potičite brigu za ljude kojima je potrebna pomoć
Empatiju možemo poticati konkretnim iskustvima u kojima dijete ima priliku učiniti nešto korisno za drugu osobu. Roditelji ga mogu ohrabrivati da pomaže djeci i odraslima koji su bolesni, žive u siromaštvu, ranjiviji su ili prolaze kroz teške životne okolnosti. Sudjelovanje u društveno korisnim aktivnostima također može pridonijeti razumijevanju tuđih potreba i spoznaji da vlastitim postupcima može pozitivno utjecati na život drugih.
6. Budite dosljedni u pravilima koja smatrate važnima
Roditeljska popustljivost ponekad proizlazi iz svakodnevnog umora i nedostatka vremena, a ne iz promišljene odgojne odluke. Preopterećenom roditelju može biti najlakše dati djetetu što traži kako bi nakratko dobio mir i dovršio svoje obveze. Kada se to stalno ponavlja, pravila postaju sve manje jasna. Zato se ovdje preporučuje autoritativan pristup u kojem roditelj zadržava odgovornost za važne odluke i ne odustaje od granica samo zato što dijete pokazuje nezadovoljstvo.
7. Učite dijete da ne odustaje nakon prvog neuspjeha
Ustrajnost se razvija kada dijete dobije priliku pokušati ponovno i nakon što mu nešto nije uspjelo iz prve. Roditelj mu može mnogo pomoći strpljivim ohrabrivanjem da ponovi pokušaj, pronađe drukčiji pristup ili uloži još truda. Cilj nije zahtijevati savršen rezultat, nego pomoći djetetu da teškoću ne doživljava kao automatski razlog za odustajanje.
8. Ne preuzimajte probleme koje dijete može riješiti samo
U želji da pomognu, roditelji ponekad nesvjesno uskraćuju djetetu prilike za samostalno učenje. Ako redovito pišu zadaće umjesto njega ili rješavaju svaki njegov sukob s vršnjacima, mogu mu poslati poruku da nije sposobno samo se nositi s izazovima. Dijete s vremenom može prihvatiti takvu sliku o sebi i prestati se truditi. Korisnije je pružiti mu podršku, ali mu prepustiti odgovornost za zadatak kada je može preuzeti. U sukobe s drugom djecom nije potrebno automatski se uključivati, osim kada postoji ozbiljna neravnoteža moći, zlostavljanje ili druga situacija koja zahtijeva zaštitu. Za razvoj samopouzdanja slabija ocjena dobivena vlastitim radom može imati veću odgojnu vrijednost od izvrsne ocjene postignute tuđim trudom.
9. Dopustite djetetu da upozna i vaše nesavršenosti
Roditelji ne moraju vlastito djetinjstvo pred djecom stalno prikazivati kao niz uspjeha i besprijekornih postupaka. Povremeni razgovori o vlastitim slabostima, teškoćama i pogreškama mogu povećati bliskost i ojačati roditeljski autoritet utemeljen na povjerenju. Dijete tako može razumjeti da ni odrasli nisu uvijek uspješni u svemu. Ipak, priznavanje vlastitih nedostataka ne znači da iste postupke treba automatski dopuštati djetetu. Roditelj i dalje ima odgovornost usmjeravati ga prema ponašanju koje smatra ispravnim.
10. Ograničite vrijeme pred televizorom
U okviru strogog, preventivnog roditeljskog pristupa autor preporučuje da se gledanje televizije nakon treće godine ograniči na ukupno jedan do dva sata tjedno. To je svjesno restriktivan autorski savjet, a ne univerzalna brojčana granica koju propisuju WHO ili AAP. Viša gornja granica u nekoj smjernici ne znači da dijete mora toliko vremena provoditi pred zaslonom. Posebnu pozornost treba posvetiti sadržaju: česta izloženost nasilju na televiziji može biti povezana sa smanjenom osjetljivošću na tuđu patnju, ali to nije neizbježan ishod za svako dijete. Namjera je ovog pristupa ostaviti više prostora za odnose, igru i druga iskustva, bez tvrdnje da svaka pojedinačna minuta gledanja nužno uzrokuje štetu.
11. Posebno pazite na zaslone u najranijem djetinjstvu
Za djecu mlađu od tri godine autor preporučuje izbjegavanje televizijskih i drugih sadržaja na zaslonima, uključujući sadržaje na računalima. Riječ je o preventivnom roditeljskom izboru koji prednost daje neposrednom kontaktu, igri i iskustvima u stvarnom okruženju. Brigu o ranom razvoju mozga ne treba pretvarati u tvrdnju da svako kratko izlaganje zaslonu uzrokuje oštećenje. Stručne smjernice razlikuju se ovisno o dobi, sadržaju i načinu korištenja, pa ovaj stroži autorski pristup nije predstavljen kao jedinstveno pravilo svih zdravstvenih organizacija. Njegova poruka ostaje jasna: u najranijem djetinjstvu prednost imaju odnosi i aktivnosti bez zaslona.
12. Razlikujte mogućnosti digitalnih aktivnosti od njihovih ograničenja
Uz preventivne preporuke o zaslonima, korisno je razlikovati pojedine digitalne aktivnosti. Izvorni materijal navodi mogućnost da određeni računalni sadržaji i igre potiču neke emocionalne vještine, ali ne precizira o kojim vrstama igara, dobnim skupinama ili sposobnostima govori. Tu mogućnost zato ne treba prikazivati kao dokaz da su sve igre korisne za emocionalni razvoj ili kao razlog za zanemarivanje preporučenih ograničenja. Važno je razmotriti konkretan sadržaj i način korištenja, umjesto da se svim digitalnim aktivnostima pripisuje isti učinak.
13. Svaki dan odvojite vrijeme samo za dijete
Svakodnevna povezanost s djetetom ne zahtijeva uvijek duge ili posebno organizirane aktivnosti. Važno je pronaći barem malo vremena za zajedničku igru, druženje ili razgovor. Takvi trenuci pružaju prilike da se bolje upoznate, izgradite emocionalnu bliskost i razumijete što dijete doživljava. Redovit kontakt djetetu omogućuje da osjeti roditeljevu zainteresiranost i prisutnost.
14. Prihvaćajte osjećaje i učite odgovornom ponašanju
Djetetu treba omogućiti da slobodno govori o onome što osjeća, bez uvjeravanja da se ne bi smjelo tako osjećati. Osjećaje ne biramo na isti način kao postupke i oni ne nestaju samo zato što netko kaže da nisu opravdani. No način na koji ih pokazujemo možemo učiti i usmjeravati. Zadatak roditelja zato nije zabranjivati ljutnju, tugu ili strah, nego pomoći djetetu da ih prepozna, razumije i izrazi bez povređivanja sebe ili drugih. Dijete smije biti ljutito, a istodobno treba učiti da ljutnja ne opravdava svaki oblik ponašanja.
15. Njegujte smisao za humor
Smisao za humor također ima ulogu u emocionalnom razvoju. Zajednički smijeh i njegovanje humora mogu biti dio svakodnevnih obiteljskih odnosa. Kroz takva iskustva dijete upoznaje i vedriju stranu međuljudske komunikacije, a humor postaje još jedan način izražavanja i povezivanja s drugima.
16. Razvijajte navike koje podupiru tjelesno i emocionalno zdravlje
Briga o emocionalnom razvoju povezana je i s načinom života obitelji. Roditelji mogu zajedno s djetetom usvajati zdravije navike, uključujući uravnoteženu prehranu, kretanje i aktivnosti primjerene njegovim mogućnostima. Važno mjesto imaju tehnike opuštanja i načini suočavanja s tjeskobom i stresom. Te navike nisu namijenjene samo djetetu: i roditelj kroz njih može razvijati sposobnosti koje mu pomažu lakše se nositi sa svakodnevnim opterećenjima.
17. Pokažite djetetu optimističan odnos prema životu
Dijete svoj odnos prema teškoćama velikim dijelom oblikuje promatrajući kako se s njima suočavaju odrasli. Kada roditelj nastoji zadržati nadu, tražiti rješenja i ne odustajati pred problemima, dijete dobiva primjer optimističnog razmišljanja. Optimizam se uči i od roditelja: možemo tražiti moguća rješenja ili načine da se nosimo s problemima, čak i kada ih ne možemo potpuno ukloniti. Takav pristup ne znači zanemarivati teškoće, nego razvijati spremnost da ih razumijemo i da unatoč preprekama nastavimo tražiti izlaz.

