Kako biti dobar roditelj
Odgoj djeteta često je oblikovan onim što roditelji smatraju ispravnim, poželjnim ili važnim. Pritom se može dogoditi da vlastite želje i očekivanja dobiju prednost nad djetetovim osjećanjima, potrebama, sposobnostima i mogućnostima. Zato razumijevanje vlastitog roditeljskog pristupa počinje jednostavnim, ali važnim preispitivanjem: prihvatamo li dijete sa svim njegovim osobinama, dopuštamo li mu da izrazi vlastitu ličnost i jesmo li svjesni trenutaka u kojima od njega zahtijevamo previše, reagujemo prestrogo, nepotrebno popuštamo ili mijenjamo pravila? Odgovori na ova pitanja otkrivaju kakav odnos gradimo s djetetom i koliko smo spremni svoj način odgoja prilagoditi njegovim stvarnim potrebama.
Sadržaj članka
Emocionalna bliskost kao temelj roditeljstva
Atmosfera u kojoj dijete odrasta ima snažan utjecaj na njegov razvoj. Posebno mjesto pritom zauzimaju toplina porodičnih odnosa, osjećaj prihvaćenosti i način na koji roditelji i djeca međusobno izražavaju osjećanja. Ta emocionalna povezanost ne određuje samo kako se dijete osjeća u vlastitoj porodici. Ona oblikuje i njegovo razumijevanje odnosa među ljudima, a iskustva stečena u djetinjstvu mogu utjecati na način na koji će kasnije, kada i samo postane roditelj, pristupati odgoju vlastite djece. Kvalitet odnosa između roditelja i djeteta ipak nije rezultat isključivo roditeljskih osobina i postupaka. Dijete od rođenja aktivno učestvuje u tom odnosu. Njegov temperament, način reagovanja i individualne potrebe također utječu na ponašanje odraslih, zbog čega se odnos sa svakim djetetom razvija na poseban način.
Zašto isti odgojni pristup ne odgovara svakom djetetu?
Roditelji s dvoje ili više djece često se iznenade koliko se njihova iskustva mogu razlikovati. Jedno dijete može odrastati bez većih svakodnevnih poteškoća, dok drugo zahtijeva mnogo više pažnje, prilagođavanja i strpljenja. Postupak koji je kod jednog djeteta davao odlične rezultate kod drugog može biti potpuno neučinkovit, pa čak izazvati suprotnu reakciju. Takve razlike nisu neobične. Djeca se od najranijeg uzrasta razlikuju po brojnim osobinama, od kojih su neke velikim dijelom urođene i ne mogu se bitno promijeniti odgojem. Temperament, fizičke karakteristike, spol, zdravstveno stanje i sposobnost prilagođavanja samo su neki od faktora koji utječu na njihovo ponašanje, ali i na način na koji roditelji prema njima postupaju. Neke bebe imaju relativno predvidiv ritam spavanja i hranjenja, uglavnom su dobrog raspoloženja, zdrave i lako se prilagođavaju svakodnevnoj njezi. Njihove potrebe roditeljima je jednostavnije prepoznati i zadovoljiti. S druge strane, postoje bebe koje često plaču, lako postaju razdražljive i imaju vlastiti ritam hranjenja i spavanja koji je roditeljima teško pratiti. Njihovo ponašanje može djelovati nepredvidivo, a pokušaji uspostavljanja ustaljene rutine ne donose uvijek očekivane rezultate. Za majku takva svakodnevica može postati veoma iscrpljujuća. Neprestani umor i napetost ponekad prerastaju u razočaranje i preispitivanje vlastitih sposobnosti. Kada se tome pridruži nerazumijevanje okoline, naročito primjedbe zbog djetetovog plača, sumnja u vlastitu roditeljsku uspješnost može postati još izraženija. Ipak, činjenica da jedno dijete zahtijeva više pažnje i strpljenja od drugog ne znači sama po sebi da ga roditelji lošije odgajaju. Individualne razlike među djecom važan su dio razumijevanja njihovog ponašanja.
Savršen roditelj nije ono što je djetetu potrebno
Ne postoji jedinstven recept za savršeno roditeljstvo, niti dijete treba odraslu osobu koja nikada ne griješi. Mnogo je važnije da uz sebe ima roditelja koji ga voli, razumije i usmjerava, ali koji istovremeno preuzima odgovornost za odluke koje dijete još nije sposobno samostalno donositi. Roditeljska uloga podrazumijeva vodstvo, postavljanje granica i brigu o djetetovoj dobrobiti, dok dijete postepeno uči preuzimati odgovornost za zadatke kojima je doraslo. Svaki roditelj ima pravo na vlastita životna uvjerenja i lični stil odgoja. Međutim, strpljenje i dosljednost daju tom pristupu stabilnost na koju se dijete može osloniti. Kada kroz svakodnevni odnos stekne povjerenje u roditelja, dijete lakše razvija sigurnost u sebe i vlastite sposobnosti. Iz takvih iskustava postepeno se oblikuje i povjerenje prema drugim ljudima, što predstavlja važnu osnovu za kasniji razvoj zrele i odgovorne osobe. Kao jedan od pokazatelja uspješnog roditeljstva izvorni tekst navodi djetetovo odrastanje bez značajnijih razvojnih poteškoća. Takva procjena, međutim, nije zamjena za razumijevanje samog odnosa između roditelja i djeteta.
Prihvatiti dijete znači upoznati ga onakvim kakvo jeste
Roditeljska ljubav ne ogleda se samo u brizi o svakodnevnim potrebama. Ona se izražava i kroz sposobnost da dijete prihvatimo kao zasebnu osobu, s osobinama koje ne moraju odgovarati našim željama i očekivanjima. Ako je dijete živahno, nije realno stalno očekivati da bude mirno i povučeno. Jednako tako, od opreznog i plašljivijeg djeteta ne treba zahtijevati da u svakoj situaciji bude otvoreno, brzo i spremno na neposrednu reakciju. Prihvatanje podrazumijeva uvažavanje njegove prirode, a ne neprestano nastojanje da je prilagodimo unaprijed stvorenoj predstavi o idealnom djetetu.
Kada dijete ne osjeća roditeljsku ljubav
Emocionalna nezainteresovanost može poprimiti različite oblike, od hladnog i ravnodušnog odnosa do izražene nesklonosti prema djetetu. Nedostatak roditeljske ljubavi dijete teško podnosi. Pritom nije presudno samo šta roditelji osjećaju nego i koliko dijete njihovu ljubav može prepoznati i doživjeti. Moguće je da roditelji iskreno vole svoje dijete, ali zbog preopterećenosti poslom, brigama ili drugim problemima ne uspijevaju tu ljubav dovoljno pokazati. Iako se svakodnevno brinu o njegovim potrebama, njihova pažnja može biti stalno usmjerena na druge obaveze. Dijete tada može imati osjećaj da su roditelji fizički prisutni, ali emocionalno udaljeni. Primjećuje da su njihove misli negdje drugo i može zaključiti da ono što mu se događa, što osjeća ili želi podijeliti nije dovoljno važno da bi privuklo njihovo zanimanje. Takav doživljaj emocionalne nedostupnosti može biti bolan čak i kada roditeljska ljubav stvarno postoji.
Odvojenost od roditelja i osjećaj odbačenosti
Neki roditelji ulažu mnogo truda kako bi djetetu osigurali ugodan život, ali pritom najveći dio neposredne brige prepuštaju drugim osobama. Dijete može svakodnevno boraviti s osobama koje ga čuvaju, a vikende i godišnje odmore provoditi kod rodbine. U pojedinim porodicama dešava se da dijete, čak i kada za to ne postoji prijeka potreba, godinama živi kod bake i djeda. Izvorni tekst posebno upozorava na dugotrajno odvajanje tokom prvih godina života, povezujući ga s mogućim teškoćama u kasnijem uspostavljanju emocionalne bliskosti i povjerenja. U takvom prikazu dijete nakon povratka roditeljima može imati poteškoće da s njima ostvari odnos kakav mu je potreban, jer je prethodnu odvojenost doživjelo kao odbacivanje. Dijete pritom može početi vjerovati da je samo odgovorno za nedostatak roditeljske pažnje. Umjesto da razumije okolnosti koje su dovele do odvajanja, ono može zaključiti da nije dovoljno dobro, pametno, poslušno, uspješno ili lijepo da bi zaslužilo ljubav. Takva uvjerenja mogu narušiti njegovo samopouzdanje i sliku koju stvara o vlastitim sposobnostima. Osjećajući nesigurnost, dijete može početi tražiti načine da privuče pažnju roditelja i zadobije njihovu naklonost. Ponekad se to ispoljava kroz izražene napade bijesa, agresivno ponašanje, odbijanje hrane ili odbijanje govora. U izvornom opisu navodi se da, kada takvi pokušaji ne donesu željenu bliskost, reakcije mogu postati još izraženije, sve do snažne agresivnosti ili, suprotno tome, povlačenja u sebe i socijalne izolacije. Ove posljedice ne treba posmatrati kao neizbježne ishode svakog odvajanja. Riječ je o mogućim obrascima opisanima u izvornom materijalu, čiju općenitost treba stručno provjeriti.
Zašto roditelj ponekad teško prihvata vlastito dijete?
Razlozi emocionalnog odbijanja djeteta mogu biti složeni, a roditelji često nisu potpuno svjesni onoga što utječe na njihovo ponašanje. Jedan od mogućih razloga nalazi se u vlastitom odrastanju. Roditelj koji ni sam nije doživio dovoljno prihvatanja može nesvjesno ponavljati obrasce ponašanja svojih roditelja. Ponekad nerazriješeni osjećaji ljutnje i neprijateljstva prema vlastitim roditeljima pronalaze izraz u odnosu prema djetetu. U drugim slučajevima odrasla osoba u djetetu prepoznaje osobine koje smatra vlastitim nedostacima, pa prema njima razvija odbojan odnos. Posebno težak oblik takvog ponašanja nastaje kada roditelj preko djeteta pokušava povrijediti drugog roditelja. Takvi postupci mogu se pojaviti u okolnostima razdvajanja ili razvoda, kada neriješeni međusobni sukobi odraslih počinju utjecati na njihov odnos s djetetom. Zajedničko ovim primjerima jeste mogućnost da dijete snosi emocionalne posljedice iskustava, osjećanja i sukoba koji zapravo pripadaju odraslima.
Nedosljednost u odgoju: kada se pravila mijenjaju s roditeljskim raspoloženjem
Dijete lakše razumije granice kada roditeljske reakcije imaju određenu postojanost. Nasuprot tome, pravila koja se neprestano mijenjaju mogu stvoriti nesigurnost i zbunjenost. Nedosljedan odgoj naročito se može pojaviti kada su roditelji opterećeni svakodnevnim obavezama, iscrpljeni ili bez dovoljno vremena i strpljenja. Majka koja je stalno umorna može u jednom trenutku kazniti dijete zbog ponašanja na koje inače ne reaguje, a već sljedećeg dana dopustiti upravo ono što je ranije zabranjivala. Nekada je razlog takve popustljivosti jednostavna potreba da predahne ili bez ometanja obavi posao. Slična situacija može nastati i kod očeva koji zbog posla provode malo vremena s djecom. Želeći izbjeći sukobe tokom zajedničkih trenutaka, dopuštaju im gotovo sve, sve dok ponašanje djeteta ne počne izazivati frustraciju. Tada čak i sitan povod može dovesti do iznenadne i pretjerano oštre kazne. Za dijete je teško razumjeti zašto se ista stvar nekada dopušta, a nekada kažnjava. Ono postepeno gubi sigurnost u vlastito razumijevanje pravila, ali i u predvidivost roditeljskih reakcija. Takva zbunjenost može biti praćena strahom i pitanjem je li roditeljska ljubav zaista stalna. U izvornom tekstu opisuje se mogućnost da se dijete od tih osjećanja brani različitim problemima u ponašanju i reakcijama koje se nazivaju neurotičnim.
Roditelji imaju pravo na grešku, ali i odgovornost da je priznaju
Nijedan roditelj ne može uvijek postupati potpuno dosljedno. Povremena nepravda, pogrešna odluka ili reakcija pod utjecajem umora dio su stvarnog porodičnog života. Ono što može promijeniti djetetov doživljaj takve situacije jeste spremnost roditelja da prizna vlastitu grešku. Dijete može razumjeti da je roditelj pogriješio ili bio nedosljedan, posebno kada odrasla osoba otvoreno prihvati odgovornost umjesto da za vlastiti postupak okrivljuje dijete. Time se stvara mogućnost da povremena pogreška ne naruši povjerenje koje se gradi kroz odnos.
Kada majka i otac imaju različita pravila
Nedosljednost se ne pojavljuje samo u postupcima jednog roditelja. Ona može proizaći i iz neslaganja majke i oca o tome kako dijete treba odgajati. Različiti roditeljski stavovi sami po sebi nisu nužno najveća poteškoća. Dijete se može prilagoditi činjenici da roditelji nemaju potpuno jednak pristup, naročito ako oni međusobno prihvataju i poštuju te razlike. Mnogo veći problem mogu predstavljati sukobi koji nastaju zbog odgojnih neslaganja. Ako jedan roditelj nešto zabrani, a drugi odmah dopusti, dijete će se razumljivo češće obraćati onome koji je popustljiviji. Ipak, takva situacija ne donosi samo prednost blažem roditelju. Prema izvornom objašnjenju, dijete istovremeno može izgubiti povjerenje u oboje, jer njihove odluke više ne doživljava kao pouzdane. Zato nije neophodno da roditelji razmišljaju potpuno jednako. Mnogo je značajnije da njihova međusobna neslaganja ne postanu izvor stalnih sukoba i nesigurnosti za dijete.
Nerealna očekivanja: kada djetetov život postane roditeljski plan
Neki roditelji zamišljaju djetetovu budućnost mnogo prije nego što ono dobije priliku da pokaže vlastita interesovanja i sposobnosti. Očekuju da bude uspješno u svemu, da postiže najbolje rezultate i da se razvija prema unaprijed osmišljenom planu koji ne ostavlja dovoljno prostora njegovim individualnim potrebama. Takav odnos često podrazumijeva neprestano usmjeravanje, savjetovanje i postavljanje zahtjeva. Djetetovo protivljenje ne prihvata se, a neispunjavanje očekivanja može biti praćeno kaznom. Roditelj određuje raspored gotovo svih aktivnosti: kada će dijete jesti, spavati i igrati se, šta će obući i s kim će se družiti. Posebna pažnja pridaje se urednosti, čistoći i spremnosti da se svaka uputa izvrši bez oklijevanja. Od djeteta se prvenstveno očekuje poslušnost. Njegove želje i trenutne mogućnosti često ostaju u drugom planu, dok se uspješnost mjeri time koliko dobro slijedi roditeljske zamisli. Takva djeca ponekad vrlo rano počinju učiti strane jezike, pohađati muzičku nastavu, balet ili druge organizovane aktivnosti. Međutim, sam broj aktivnosti nije ono što određuje kvalitet njihovog razvoja. Problem nastaje kada zahtjevi postanu veći od onoga što dijete može podnijeti.
Posljedice stalnog pritiska da se bude najbolji
Dijete koje neprestano mora ostvarivati visoke rezultate može početi doživljavati svaki neuspjeh kao razočaranje roditelja. Ako su očekivanja iznad njegovih stvarnih mogućnosti, javlja se frustracija jer ne uspijeva zadovoljiti ono što se od njega traži. Iz takvog iskustva može nastati osjećaj vlastite nedovoljnosti, a kasnije i krivnje. Pritisak da u svemu bude savršeno ostavlja malo prostora za prirodno učenje kroz pokušaje, pogreške i postepeno savladavanje novih vještina. Izvorni tekst ističe i da se roditeljski planovi zasnovani na takvim previsokim zahtjevima često ne ostvare. Uprkos uloženom trudu i stalnoj kontroli, budućnost djeteta ne mora odgovarati unaprijed zamišljenim očekivanjima.
Roditelji koji stalno kritikuju
Postoje roditelji koji gotovo nikada ne pokazuju zadovoljstvo onim što dijete uradi. Čak i kada su zadovoljni njegovim ponašanjem ili postignućem, suzdržavaju se od pohvale jer strahuju da bi dijete zbog priznanja moglo postati razmaženo ili prestati ulagati trud. Umjesto ohrabrenja, takav odnos obilježavaju česte primjedbe, opomene i kritike. Dijete se poredi s vršnjacima koji su navodno pametniji, uspješniji ili bolji, a ponekad je izloženo i porugama ili ismijavanju. Stalno suočavanje s vlastitim navodnim nedostacima može postepeno narušiti djetetovo samopouzdanje. Umjesto da razvija osjećaj sigurnosti u svoje sposobnosti, ono počinje sumnjati u vlastitu vrijednost. U poređenju s drugima može se osjećati manje sposobnim i manje uspješnim, a takav doživljaj često prati nezadovoljstvo sobom. Kada dijete rijetko dobija priznanje za trud i ono što je dobro uradilo, kritika može postati način na koji počinje posmatrati i procjenjivati samo sebe.
Pretjerana zaštita: kada briga počne ograničavati samostalnost
U prvim mjesecima i godinama života dijete u velikoj mjeri zavisi od odraslih. Roditeljska spremnost da ga štiti, pomaže mu i zadovoljava njegove potrebe tada je neophodan dio brige o njemu. Međutim, kako dijete raste, mijenjaju se i njegove mogućnosti. Ono postepeno želi sve više stvari pokušavati samostalno, a roditeljska pomoć treba pratiti taj razvoj. Problem nastaje kada roditelj nastavlja postupati kao da je dijete potpuno bespomoćno, iako je već spremno preuzeti jednostavne aktivnosti. Dijete želi samo jesti, obuti cipele ili dohvatiti neki predmet, ali roditelj ga stalno zaustavlja. Upozorava ga da je premalo, da nešto ne zna uraditi, da bi moglo pasti ili se uprljati, a zatim zadatak obavlja umjesto njega. Takve reakcije mogu proizlaziti iz iskrene brige, ali dijete istovremeno ostaje bez prilike da iskuša vlastite sposobnosti. Ako odrasli uporno preuzimaju ono što dijete može naučiti raditi samo, njegova samostalnost se teže razvija. Ono može ostati pretjerano zavisno od roditelja, nesigurno u vlastite mogućnosti i plašljivo pred novim iskustvima.
Kako dijete reaguje kada mu se ne dopušta da odraste?
Dijete koje se osjeća neprestano nadziranim može razviti snažan otpor prema roditeljskim ograničenjima. Ponekad se taj otpor izražava ljutnjom, pretjeranim zahtjevima ili neposlušnošću u porodičnom okruženju. Istovremeno, izvan kuće isto dijete može djelovati izrazito mirno, poslušno, plašljivo i nesigurno. U takvim okolnostima može steći dojam da je majka uvijek prisutna, da mu ne dopušta preuzimanje bilo kakvog rizika i da ga, bez obzira na njegove stvarne sposobnosti, i dalje smatra malim djetetom. Izvorni tekst povezuje pretjeranu zaštitu i s mogućnošću da dijete postane zahtjevno i usmjereno prvenstveno na vlastite potrebe. Opisuju se i poteškoće u uspostavljanju prijateljstava, kao i kasniji problemi u komunikaciji s drugim ljudima.
Zbog čega roditelji postaju pretjerano zaštitnički nastrojeni?
Razlozi zbog kojih dijete zauzima posebno mjesto u životu roditelja mogu biti različiti. Ponekad je riječ o djetetu koje ima zdravstvenu poteškoću ili određeni razvojni poremećaj, zbog čega roditelji osjećaju povećanu potrebu da ga zaštite. U drugim porodicama rođenje djeteta dugo se iščekivalo. Tome mogu prethoditi poteškoće sa začećem, neplodnost ili trudnoća čije je održavanje zahtijevalo posebnu pažnju. Nekada su i sami roditeljski odnosi prije rođenja djeteta bili opterećeni ozbiljnim bračnim problemima. U takvim okolnostima majka može doživjeti dolazak djeteta kao svojevrsnu nagradu nakon prethodnih teškoća, razočaranja i neispunjenih očekivanja. U izvornom prikazu takve majke opisane su kao izrazito odgovorne, snažno vezane za porodicu i s naglašenom potrebom za majčinskom brigom. Očevi su u opisanom porodičnom obrascu često manje prisutni u donošenju odluka i imaju slabiji autoritet u odnosu na majku i dijete. Pretjerana zaštita tada može biti povezana s naročito snažnom emocionalnom usmjerenošću roditelja na dijete.
Kada zaštitnički odnos preraste u pretjerano popuštanje
Pojedina djeca koja odrastaju uz izrazito zaštitnički pristup počinju se prema majkama ponašati buntovno, prkosno i vrlo zahtjevno. Majka, nastojeći udovoljiti djetetu ili izbjeći sukob, može postajati sve popustljivija, dok dijete pokušava preuzeti kontrolu nad svakodnevnim situacijama. Jedan od primjera koji se navodi jeste ponašanje u prodavnici. Dijete zahtijeva da mu se nešto kupi, a kada ne dobije ono što želi, reaguje burnim negodovanjem i izraženim ispadom kako bi pokušalo promijeniti roditeljsku odluku. Ako roditelj pritom djeluje bespomoćno i stalno popušta, odnos može postati obilježen sve većim zahtjevima djeteta i sve manjom roditeljskom sposobnošću da postavi granice.
Pretjerana strogost: kada poslušnost postane važnija od razvoja
Strog odgojni pristup često se zasniva na očekivanju da dijete bez pogovora sluša roditelja i prilagođava se njegovim pravilima. Roditelji tada mogu pretjerano ograničavati ponašanja koja su uobičajena za dječiji uzrast. Vriska, skakanje, trčanje, lupanje i živahna igra mogu odraslima biti naporni, ali istovremeno predstavljaju dio djetetovog prirodnog načina izražavanja i igre. Problem nastaje kada roditelj takvo ponašanje posmatra prvenstveno kao neposlušnost koju treba suzbiti. Pretjerana strogost može se očitovati i kroz zahtjeve koji nisu prilagođeni djetetovoj razvojnoj zrelosti. Od trogodišnjeg djeteta, naprimjer, može se očekivati da potpuno samostalno posprema igračke, iako za takav zadatak još treba pomoć ili usmjeravanje. Od prirodno živahnog djeteta može se zahtijevati da tokom posjete drugim ljudima bude nepomično, ništa ne dodiruje, ne razbacuje predmete i svakog trenutka pokazuje besprijekornu pristojnost. Takva očekivanja mogu premašivati njegove stvarne razvojne mogućnosti.
Kada roditelj pokušava oblikovati dijete prema sebi
Roditelji skloni pretjeranoj strogoći često ulažu mnogo energije u nastojanje da dijete postane upravo onakvo kakvi su oni sami. Svoj pristup mogu opravdavati uvjerenjem da će ga stroga disciplina najbolje pripremiti za budućnost i zaštititi od razmaženosti. Kada dijete pokazuje mnogo energije ili se ne ponaša dovoljno poslušno, neki roditelji zbog toga traže i pomoć psihologa, smatrajući da njegovo ponašanje predstavlja problem. Potpunu poslušnost nastoje postići kaznama i dugim, učestalim predavanjima o tome šta dijete smije, a šta ne smije raditi. Međutim, dijete često nije razvojno spremno razumjeti veći dio takvih objašnjenja. Umjesto da usvoji željenu poruku, može postati zbunjeno i uplašeno. Pretjerana vanjska kontrola može ograničiti razvoj njegove samostalnosti i sposobnosti da samo pokreće aktivnosti i donosi odluke. Posljedice se mogu primijetiti i u odnosima s vršnjacima. Dijete može djelovati izuzetno pristojno i poslušno u društvu odraslih, koji ga zbog takvog ponašanja često pohvaljuju i ističu kao primjer drugima. Istovremeno, među vršnjacima može imati teškoće u ravnopravnom uključivanju u zajedničku igru i aktivnosti, pa može doživjeti i odbacivanje.
Stroga kazna ne znači da je dijete naučilo upravljati ponašanjem
Posebno ozbiljne posljedice u izvornom tekstu povezuju se s primjenom oštrih kazni, naročito fizičkog kažnjavanja. Dijete koje kod kuće pokazuje izrazitu mirnoću i poslušnost može se u vrtiću ili školi ponašati sasvim drugačije. U odnosima s vršnjacima može postati grubo, agresivno i nastojati po svaku cijenu zauzeti dominantan položaj. Takva razlika u ponašanju opisuje se kao pokazatelj da dijete nije razvilo vlastitu unutrašnju kontrolu, nego se ponaša prema pritisku koji na njega vrše odrasli. Zanimljivo je da se u tom pogledu pretjerano strog odgoj povezuje sa sličnim problemom koji može nastati kod izrazito popustljivih roditelja. U oba slučaja dijete može imati poteškoće u razvijanju samostalne kontrole ponašanja, iako su roditeljski postupci međusobno gotovo suprotni. Kod pretjerane strogosti prisutno je mnogo nadzora i ograničavanja, a premalo razumijevanja. Dijete se prilagođava vanjskim zahtjevima, ali ne razvija u dovoljnoj mjeri sposobnost da vlastitim ponašanjem upravlja samostalno.
Prikriveni otpor i tjelesne reakcije
Dijete koje se boji otvoreno suprotstaviti strogim roditeljima može razviti manje primjetne načine izbjegavanja njihovih zahtjeva. Ponekad djeluje nemarno, ponaša se kao da nije čulo uputu ili često zaboravlja ono što mu je rečeno. Ako se prisiljava da jede, može pokušavati sakriti hranu kako bi izbjeglo roditeljsku kontrolu. U nekim situacijama emocionalna napetost može se izražavati i kroz tjelesne tegobe. Izvorni tekst spominje glavobolje, bolove u stomaku i bolove u području srca kao moguće psihosomatske reakcije povezane s takvim iskustvima. Zbog toga sporije savladavanje određene vještine ili slabiji uspjeh u poređenju s vršnjacima ne mora značiti da je dijete manje inteligentno ili lijeno. Iza teškoća ponekad mogu stajati strah, nesigurnost i nedostatak povjerenja u vlastite sposobnosti.
Kako pomoći djetetu da razvije samopouzdanje i napreduje?
Kada dijete sporije usvaja određene vještine ili ne uspijeva ispuniti očekivanja, dodatni pritisak nije jedini mogući odgovor. Mnogo je korisnije pažljivo razmotriti šta ga u tome sprečava i kakva mu je roditeljska podrška potrebna. Izvorni tekst donosi sedam smjernica usmjerenih na razvoj samopoštovanja, samostalnosti i sigurnosti u vlastite sposobnosti.
1. Pomozite djetetu da prepozna vlastitu vrijednost
Osjećaj samopoštovanja razvija se kroz iskustva u kojima dijete prepoznaje da vrijedi i da njegove sposobnosti zaslužuju povjerenje. Kada roditelji svojim odnosom pokazuju da ga cijene, dijete postepeno stvara pozitivniju sliku o sebi. Takva sigurnost može mu pomoći da spremnije prihvata nove zadatke, pokušava savladati nepoznate vještine i suočava se sa situacijama koje od njega zahtijevaju trud. Dijete koje ima dobro mišljenje o sebi lakše pronalazi hrabrost za nove pokušaje.
2. Prepoznajte trud i pozitivne pokušaje
Umjesto da roditeljska pažnja bude stalno usmjerena na pogreške, korisno je primjećivati ono što dijete pokušava uraditi dobro. Njegov trud, pozitivni postupci, interesovanja i sklonosti zaslužuju ohrabrenje, čak i kada konačni rezultat još nije onakav kakav se očekuje. Istovremeno je potrebno voditi računa o količini zahtjeva i obaveza koje mu se postavljaju. Pretjerano opterećivanje može izazvati stres, a upravo takvo stanje može otežati uspješno izvršavanje zadataka. Drugim riječima, stalno povećavanje pritiska ne mora poboljšati djetetov uspjeh. Ponekad može dovesti do suprotnog rezultata.
3. Pružite pomoć, ali ostavite prostor za samostalnost
Roditeljska podrška treba imati mjeru. Ako odrasli stalno obavljaju zadatke umjesto djeteta, ono nema dovoljno prilika da stekne povjerenje u vlastite sposobnosti. Međutim, nije korisno ni ostaviti ga potpuno samog pred zadatkom s kojim još ne zna izaći na kraj. Najbolji pristup opisan u izvornom tekstu predstavlja ravnotežu između početnog usmjeravanja i samostalnog rada. Roditelj može pomoći djetetu da započne aktivnost, pokaže mu kako da pristupi zadatku ili mu pruži potrebnu podršku, a zatim mu dopustiti da ono samo nastavi i dovrši ono što radi. Na taj način pomoć ne zamjenjuje djetetov trud nego mu omogućava da postepeno razvija samostalnost.
4. Postavljajte očekivanja koja dijete može ostvariti
Roditeljska očekivanja imaju svoje mjesto u odgoju, ali moraju odgovarati djetetovim stvarnim mogućnostima. Ako su standardi stalno viši od onoga što ono može postići, dijete može steći osjećaj da, bez obzira na trud, nikada neće biti dovoljno uspješno. Takvo iskustvo ne pomaže izgradnji samopouzdanja. Zato je važno da zahtjevi budu ostvarivi, a da se njihova složenost povećava postepeno, u skladu s djetetovim napretkom. Na taj način dijete dobija priliku da savladava nove izazove bez stalnog osjećaja da ne uspijeva zadovoljiti roditeljska očekivanja.
5. Neka pozitivne reakcije budu znatno češće od negativnih
Izvorni tekst predlaže odnos od pet pozitivnih reakcija na jednu kaznu ili negativnu reakciju, predstavljajući omjer 5 : 1 kao posebno djelotvornu kombinaciju. Kao pozitivne reakcije navode se pohvala, ohrabrenje i topao osmijeh. U negativne reakcije ubrajaju se prijekor, kritika, ravnodušnost, pa čak i mrštenje. Suština opisane smjernice jeste da dijete mnogo češće doživljava roditeljsko prepoznavanje dobrog ponašanja i truda nego nezadovoljstvo i osuđivanje. Navedeni omjer pripada izvornom pristupu i ne treba ga bez dodatne provjere predstavljati kao univerzalno naučno utvrđeno pravilo.
6. Prije kritike primijetite ono što je dobro
Kada procjenjujemo djetetov rad ili ponašanje, korisno je započeti onim što je uspjelo. Čak i kada pozitivne strane nije jednostavno prepoznati, vrijedi ih pažljivo potražiti. Nakon toga može se izdvojiti nešto zanimljivo u djetetovom pokušaju, poput originalne ideje ili neobičnog pristupa zadatku. Tek nakon takvog sagledavanja dolazi prostor za ukazivanje na nedostatke koji zaista zahtijevaju ispravku. Kritika tada treba biti konstruktivna i usmjerena na ono što dijete može razumjeti i poboljšati. Izvorni tekst predlaže i jednostavan način preispitivanja vlastitog ponašanja: nekoliko dana zapisujte pohvale i negativne reakcije koje upućujete djetetu. Zatim pogledajte kakav je njihov međusobni odnos. Prema predloženom pravilu, ako na jednu negativnu reakciju dolazi manje od pet pohvala, to je znak da bi roditelj trebao razmotriti promjenu odgojnog pristupa. Ukoliko dijete neprestano dobija više kritika nego priznanja za svoj trud, može početi vjerovati da nikada neće uspjeti ispuniti roditeljska očekivanja. Takav doživljaj može umanjiti njegovo samopoštovanje i povećati osjećaj tjeskobe.
7. Nemojte svaku djetetovu aktivnost pretvarati u priliku za pohvalu
Iako je pozitivna povratna informacija važna, pretjerano hvaljenje također može stvoriti poteškoće. Ako dijete stalno očekuje pohvalu za ono što uradi, može početi doživljavati svaki drugačiji odgovor kao znak neuspjeha. Zato nije potrebno da roditelj neprestano procjenjuje i vrednuje svaki njegov postupak. Djetetu je često važnije da osjeti kako ga odrasli zaista vide, čuju i primjećuju. Naprimjer, kada pokaže svoj crtež, roditelj ne mora odmah izgovoriti da je predivan ili savršen. Može jednostavno primijetiti da je kuću obojilo plavom bojom i da je iznad nje nacrtalo oblake. Može ga i pitati šta predstavlja neki dio crteža. Takva reakcija pokazuje stvarno zanimanje za ono što je dijete napravilo i ostavlja mu prostor da govori o svom radu, bez potrebe da svaki njegov pokušaj bude ocijenjen kao uspjeh ili neuspjeh.
