Emocionalna inteligencija
Dijete može brzo usvajati nova znanja, uspješno rješavati složene zadatke i pokazivati izuzetne intelektualne sposobnosti, a istovremeno imati poteškoća u razumijevanju vlastitih osjećanja, odnosima s drugima ili suočavanju s razočarenjem. Intelektualne sposobnosti i emocionalna zrelost nisu isto, niti se razvijaju na potpuno jednak način. Zapažanje da novije generacije postižu bolje rezultate na testovima inteligencije, a istovremeno imaju slabije emocionalne i društvene vještine, treba posmatrati kao polazište za razmišljanje, a ne kao univerzalno potvrđenu činjenicu o svoj djeci. Takvo zapažanje otvara pitanje kojem se u odgoju često ne posvećuje dovoljno pažnje: učimo li djecu samo da budu sposobna i uspješna ili ih podjednako pripremamo da razumiju sebe, grade kvalitetne odnose i nose se s teškoćama koje život donosi?

Sadržaj članka
Šta zapravo znači biti emocionalno inteligentan?
Emocionalna inteligencija obuhvata sposobnosti koje djetetu pomažu da prepoznaje i razumije vlastita osjećanja, izražava ih na način koji drugi mogu razumjeti i pritom ne povređuje ni sebe ni druge. Ona uključuje razumijevanje tuđih osjećanja, empatiju, ljubaznost, poštovanje, saradnju i spremnost da se zajedničkim naporom pronađe rješenje problema. Emocionalno razvijeno dijete postepeno uči da ne mora svaku želju zadovoljiti odmah, da ponekad treba sačekati nagradu i da se vrijedi nastaviti truditi čak i kada naiđe na prepreke. Važan dio tog razvoja čine upornost, sposobnost samomotivacije, njegovanje nade, optimističnog pogleda na život i povjerenja u vlastite sposobnosti, ali i u druge ljude. Sve te osobine zajedno doprinose načinu na koji dijete doživljava sebe, reaguje na svakodnevne izazove i uspostavlja odnose s okolinom.
Zašto emocionalne vještine ne razvijamo jednako pažljivo kao intelektualne?
Od ranog djetinjstva roditelji nastoje pružiti djeci što više mogućnosti za učenje. Uključuju ih u sportske aktivnosti, omogućavaju im učenje stranih jezika, upoznavanje muzike, računara i brojnih drugih vještina za koje vjeruju da će im jednog dana pomoći da budu uspješnija, zadovoljnija i bolje pripremljena za život. Međutim, znanje i intelektualne sposobnosti sami po sebi nisu dovoljni za uspješno suočavanje sa svim životnim okolnostima. Posljednjih decenija sve se više pažnje posvećuje značaju emocionalnih sposobnosti, ne samo za razvoj osobina koje povezujemo s dobrim međuljudskim odnosima nego i za postignuća koja se uobičajeno smatraju životnim uspjehom. Pojedini autori čak smatraju da emocionalna inteligencija može biti važnija od rezultata postignutih na klasičnim testovima inteligencije. Ipak, razvoj tih sposobnosti često ostaje prepušten slučajnosti, iako se one mogu učiti kroz svakodnevni odgoj i iskustvo. Jedno od mogućih objašnjenja za nedovoljno razvijene emocionalne vještine jeste da ih djecu ne podučavamo dovoljno svjesno i dosljedno. Istovremeno, odrasli im ne pružaju uvijek primjere ponašanja iz kojih bi takve vrijednosti mogla spontano usvojiti. Dijete posmatra kako ljudi postupaju jedni prema drugima u porodici, javnosti i svakodnevnim odnosima. Ako često sluša da se poštenje, dobrota i razumijevanje drugih ljudi više ne isplate, ono kroz takve poruke usvaja i određenu predstavu o tome kakvo se ponašanje smatra korisnim ili poželjnim. Roditelji stoga ne oblikuju djetetove vrijednosti samo onim što ga neposredno uče nego i svojim komentarima, postupcima i načinom na koji govore o drugim ljudima.
Zašto su prve godine života posebno značajne?
I kognitivni i emocionalni razvoj imaju više međusobno povezanih utjecaja. Emocionalne vještine mogu se razvijati učenjem, iskustvom i pažljivo usmjerenim odgojnim postupcima; nije opravdano iz toga zaključiti da je utjecaj odgoja na kognitivne sposobnosti nevažan. Posebno je značajno rano djetinjstvo, kada dijete intenzivno usvaja nove načine ponašanja i reagovanja, a njegov mozak prolazi kroz važne razvojne promjene. Iskustva iz tog perioda doprinose oblikovanju obrazaca prema kojima će kasnije razumijevati situacije, doživljavati osjećanja i odgovarati na poteškoće. Kroz svakodnevne odnose dijete postepeno stvara vlastiti skup načina suočavanja s problemima, razočarenjima i izazovima. Svrha takvog učenja nije samo pripremiti ga za uspjeh nego mu pomoći da odrasta kao zadovoljna, zdrava i emocionalno stabilna osoba.
Kako roditelji mogu nesvjesno otežati emocionalni razvoj?
Dijete se rađa sa sposobnošću doživljavanja osjećanja, ali tek kroz odnos s ljudima koji o njemu brinu postepeno uči da ih prepoznaje, razumije i izražava. U prvim godinama života posebno je važno kako roditelji odgovaraju na njegove emocionalne reakcije. Kada odrasli primjećuju šta dijete osjeća, prihvataju njegova osjećanja, imenuju ih i pomažu mu da ih izrazi na prikladan način, pružaju mu mogućnost da razvija emocionalno razumijevanje. Međutim, ako se osjećanja uporno zanemaruju, ne prepoznaju ili odbacuju, dijete može naučiti da ih potiskuje, skriva ili čak poriče. Upravo zato rana dječija potreba za pažnjom i roditeljskim angažmanom nije ograničena na hranjenje, higijenu i fizičku sigurnost. Dijete treba odraslu osobu koja će učestvovati i u njegovom emocionalnom životu.
Kada djetetu govorimo šta ne smije osjećati
Roditelji nerijetko pokušavaju zaustaviti dječija osjećanja zato što ih ona uznemiruju, zabrinjavaju ili im se čine pretjeranim. Često to rade u najboljoj namjeri, želeći smiriti dijete ili ga zaštititi od neugodnog iskustva. Ipak, takav pristup može dovesti do toga da dijete nauči skrivati svoje stvarne reakcije kako bi izbjeglo nezadovoljstvo odraslih. Od najranijeg uzrasta djeci se govori da se ne trebaju ljutiti, biti tužna ili osjećati strah. Ponekad ih se uvjerava da nisu gladna, žedna ili umorna, iako upravo pokušavaju izraziti takvu potrebu. Neprihvatljivima se mogu smatrati bijes, ljubomora, zavist, mržnja i očaj, ali povremeno se ograničavaju čak i ugodna osjećanja poput snažne radosti ili zaljubljenosti. Dijete može čuti da prestane s veseljem jer za to sada nije vrijeme ili da nema razloga za strah, kao da se svako osjećanje mora opravdati logičnim objašnjenjem. Posebno su složene situacije u kojima dijete istovremeno doživljava različita osjećanja prema bliskim osobama. Naprimjer, dolazak mlađeg brata može izazvati snažnu ljubomoru, pa dijete u trenutku ljutnje može čak poželjeti da se brat nije ni rodio. Roditelj mu tada može odgovoriti uvjeravanjem da ono zapravo voli brata, umjesto da prepozna osjećanje koje trenutno proživljava. Slična situacija nastaje kada se dijete povrijedi ili prima injekciju, a odrasli ga uvjeravaju da ništa ne boli, da nije strašno i da pretjeruje. Takva poruka može biti posebno zbunjujuća jer dolazi od osobe kojoj dijete vjeruje. Da bismo razumjeli kako to djeluje, dovoljno je zamisliti da nas nešto zaista boli, a bliska osoba uporno tvrdi da bol izmišljamo. Jednako neugodno bilo bi kada bi nas neko uvjeravao da volimo osobu prema kojoj osjećamo snažnu odbojnost samo zato što je drugi smatraju dobrom ili naklonjenom nama.
Šta dijete zaključuje kada mu osjećanja nisu prihvaćena?
Kada odrasli neprestano odbacuju ono što dijete osjeća, ono može početi vjerovati da njegova osjećanja nisu važna, poželjna ili prihvatljiva. Međutim, takav zaključak ne mora ostati ograničen samo na emocije. Dijete može razviti osjećaj da ni ono samo, upravo takvo kakvo jeste, nije dovoljno dobro. Umjesto da razumije kako su osjećanja prirodan dio ljudskog iskustva, može povjerovati da mora biti drugačije kako bi zaslužilo roditeljsko prihvatanje i ljubav. Iz takvog iskustva može se razvijati negativna slika o sebi i osjećaj manje vrijednosti. Dijete koje sumnja u vlastitu vrijednost može teško prepoznavati svoje dobre osobine i sposobnosti, pa ih zbog nesigurnosti ne koristi dovoljno i odustaje od ulaganja truda. Posljedično može ostvarivati slabije rezultate nego što mu stvarne mogućnosti dopuštaju. Moguć je i suprotan obrazac: dijete ulaže izuzetan napor, postiže odlične rezultate i stalno pokušava dokazati svoju vrijednost, ali uprkos uspjehu zadržava osjećaj nedovoljnosti, nezadovoljstva sobom, a ponekad i depresivnog raspoloženja.
Emocionalna inteligencija roditelja oblikuje i djetetov razvoj
Djeca ne uče odnos prema osjećanjima samo kroz ono što im govorimo. Jednako značajno može biti kako se odrasli odnose prema vlastitim emocijama. Zato razvoj djetetove emocionalne inteligencije počinje i spremnošću roditelja da bolje razumije sebe. Možemo li prepoznati kada smo tužni, zabrinuti, ljuti ili razočarani? Znamo li riječima objasniti šta osjećamo ili nam je jednostavnije ta osjećanja potisnuti? Prihvatamo li vlastite emocionalne reakcije ili se protiv njih neprestano borimo? Razumijemo li njihovu povezanost s našim mislima i ponašanjem? Jesmo li svjesni koliko možemo utjecati na vlastito raspoloženje? Ova pitanja važna su zato što osoba koja teško prepoznaje svoja osjećanja često ima poteškoća i s njihovim usmjeravanjem. Poteškoće s prepoznavanjem i izražavanjem osjećanja mogu pratiti psihičke i tjelesne tegobe, uključujući depresivna stanja. Takva povezanost sama po sebi ne dokazuje uzrok niti znači da je svako suzdržavanje emocija štetno.
Osjećanja možemo razumjeti i usmjeravati
Sposobnost emocionalnog samoupravljanja podrazumijeva da osoba prati vlastito raspoloženje, prepoznaje njegove promjene i svjesno bira kako će reagovati. Takav odnos prema osjećanjima može biti važan oslonac u svakodnevnom životu i ostvarivanju ciljeva. Emocije se pritom predstavljaju kao izvor unutrašnje energije, slično gorivu koje omogućava pokretanje automobila. One su dio našeg iskustva, ali ne moraju određivati svaki naš postupak. Čak i kada je osjećanje veoma intenzivno, moguće je različito odgovoriti na njega. Snažna ljutnja, naprimjer, može se izraziti plačem, vikanjem, napadom na drugu osobu ili povlačenjem. Sama pojava osjećanja nije isto što i način na koji ćemo ga pokazati. Upravo ta razlika predstavlja važan dio emocionalnog razvoja: osjećanja se ne moraju poricati da bismo naučili odgovorno upravljati svojim ponašanjem.
Dijete primjećuje roditeljska raspoloženja i kada o njima ne govorimo
Roditelji ponekad pokušavaju sakriti tugu, ljutnju ili zabrinutost kako ne bi opterećivali dijete vlastitim problemima. Namjera je često zaštitnička, ali dijete može prepoznati da se nešto promijenilo čak i kada odrasli o tome šute. Ono primjećuje izraz lica, ton glasa, ponašanje i emocionalnu udaljenost roditelja, ali zbog uzrasta i ograničenog iskustva ne mora pravilno razumjeti uzrok tih promjena. U predškolskom periodu dječije razmišljanje često je usmjereno na vlastitu ulogu u događajima. Zbog toga dijete može zaključiti da je ono izazvalo roditeljsku ljutnju ili tugu, čak i kada problem nema nikakve veze s njim. Može početi vjerovati da roditelj nije zadovoljan zato što ono nije dovoljno dobro, a zatim i da zbog toga ne zaslužuje ljubav.
Kada dijete preuzme krivicu za osjećanja odraslih
Pogrešno razumijevanje roditeljskih raspoloženja može kod djeteta izazvati veoma teške misli o sebi. Dijete koje vjeruje da je uzrok nečije ljutnje ili tuge može pomisliti da bi drugima bilo bolje bez njega ili da se nije trebalo roditi. Takve misli može izgovoriti ili ih zadržati za sebe, razvijajući unutrašnji razgovor prožet krivicom i osjećajem nepoželjnosti. Ponavljajuća negativna uvjerenja mogu postati ukorijenjeni obrasci doživljavanja sebe; izraz „životni skript“ ovdje opisuje takav obrazac, a nije dijagnoza ni unaprijed određena sudbina. Uobičajena dječija pitanja o smrti, kojima dijete pokušava razumjeti život i gubitak, nisu isto što i želja da umre, samopovređivanje ili suicidalna namjera. Izjave koje upućuju na samopovređivanje, želju za smrću ili suicidalne misli treba shvatiti ozbiljno i odmah zatražiti procjenu kvalifikovanog stručnjaka za mentalno zdravlje. Ako postoji neposredna opasnost, ostanite uz dijete i potražite hitnu medicinsku pomoć.
Kako razgovarati s djetetom o vlastitoj tuzi ili ljutnji?
Kada je roditelj zabrinut, ljut ili tužan, korisno je djetetu riječima primjerenim uzrastu objasniti kako se osjeća i, kada je to tačno, da dijete nije uzrok tog raspoloženja. Jednako je važno reći da ta osjećanja ne mijenjaju ljubav prema njemu. Ako je djetetov postupak doprinio problemu, objasnite konkretno ponašanje i njegovu posljedicu, bez poruke da je dijete odgovorno za upravljanje emocijama odraslih. Izvorni prijedlog primjerene posljedice, odnosno „odgojne kazne“, ovdje znači mirnu, razmjernu i uzrastu primjerenu granicu, a ne fizičko kažnjavanje, ponižavanje ili zastrašivanje. Cilj je da dijete razumije šta može popraviti, umjesto da ostane zarobljeno u neodređenoj krivici. To ne znači da kazna sama po sebi uklanja krivicu. Dijete smije izraziti ljutnju ili neslaganje s roditeljem bez povređivanja sebe ili drugih, umjesto da sva negativna osjećanja usmjerava prema sebi. Jasne granice treba razlikovati od stalnog okrivljavanja djeteta za emocionalna stanja odraslih.
Djetetova ljutnja ne znači da je roditelj pogriješio
Mnogi roditelji teško podnose kada dijete reaguje ljutnjom, tugom ili otvorenim protivljenjem njihovim zahtjevima. Takve reakcije mogu ih navesti da posumnjaju u vlastiti odgojni pristup i pomisle da ne uspijevaju biti dobri roditelji. Međutim, postavljanje granica ponekad nužno izaziva nezadovoljstvo djeteta, posebno kada se od njega traži nešto što samo ne želi uraditi. Kada bi roditelji zahtijevali isključivo ono što dijete već želi, njihova uloga u usmjeravanju njegovog ponašanja bila bi znatno drugačija. Zato odgovoran odgoj povremeno podrazumijeva odlučnost, zahtjevnost i strogoću, ali uz strpljenje i dosljednost. Ipak, postoji važna razlika između povremenog postavljanja neugodnih granica i situacije u kojoj je roditelj gotovo neprestano neraspoložen te vlastitu frustraciju redovno iskaljuje na djetetu. U takvom odnosu sama uvjeravanja da je dijete voljeno teško mogu nadoknaditi štetu koju izaziva ponavljano negativno ponašanje.
Kakav roditeljski pristup podržava emocionalni razvoj?
Ovdje se kao posebno povoljan izdvaja autoritativni odgojni stil, u kojem su roditeljska odgovornost i djetetova uloga jasno određene. Dijete razumije koje odluke pripadaju odraslima, a u kojim situacijama ono može i treba preuzeti odgovornost. Takav odnos podrazumijeva postojanje pravila, usmjeravanje i dosljednost, ali i razumijevanje djetetovih potreba. U ovom pristupu naglašava se da je za emocionalni razvoj povoljnije kada je roditelj zahtjevan, ali dosljedan, nego kada je izrazito blag i neprestano popušta. To ne znači da roditeljska strogost treba isključiti emocionalnu bliskost. Naprotiv, dijete treba istovremeno razumijevanje, podršku i granice koje mu pomažu da postepeno razvija odgovornost.
Emocionalne vještine razvijaju se učenjem i iskustvom
Emocionalna inteligencija ne razvija se samo kroz razgovor o osjećanjima. Ona obuhvata širok skup sposobnosti koje se mogu podsticati kroz svakodnevne aktivnosti, odnose i organizovano učenje. Među njima su razvoj moralnih vrijednosti, empatije, saradnje, međusobnog povjerenja, samopouzdanja i optimizma, kao i spremnost da se vodi briga o vlastitim potrebama i dobrobiti drugih ljudi. Jednako su značajni realistično razmišljanje, pronalaženje rješenja za probleme, komunikacijske i druge društvene vještine, neverbalno sporazumijevanje, sklapanje i održavanje prijateljstava, funkcionisanje u grupi, pristojno ponašanje i smisao za humor. Dijete također uči kako da odgovori na uspjeh i neuspjeh, razvije emocionalnu snagu, prepozna intenzitet vlastitih osjećanja i postepeno njima upravlja. Sve navedeno povezuje emocionalni razvoj s jačanjem psihičkih i tjelesnih sposobnosti.
Kako početi razvijati emocionalnu inteligenciju od najranijeg uzrasta?
Razvoj emocionalnih sposobnosti u prvim godinama života oslanja se na dva međusobno povezana procesa: roditeljevo unapređivanje vlastite emocionalne inteligencije i svjesno podučavanje djeteta kroz riječi, iskustva i svakodnevni odnos. Nije dovoljno samo govoriti o razumijevanju, strpljenju ili poštovanju ako dijete nema priliku te vrijednosti doživjeti u stvarnim situacijama. Igra, zajedničko vrijeme, dodir, masaža, pažljivo odabrani odgojni postupci i roditeljsko razumijevanje vlastitog stresa predstavljaju neke od načina na koje se može graditi emocionalna povezanost. Kroz takve aktivnosti dijete doživljava da je voljeno, prihvaćeno i važno osobama koje o njemu brinu. Način na koji odrasli postupaju prema njemu istovremeno postaje obrazac iz kojeg uči kako da se kasnije odnosi prema roditeljima i drugim ljudima.
Povezanost emocionalne sigurnosti i ukupnog razvoja
Kada roditelji kroz igru, druženje, razumijevanje i podršku pomažu djetetu da razvije vjeru u sebe, stvaraju povoljne uslove za njegov psihomotorni i emocionalni razvoj. Dijete koje se osjeća sigurnije može lakše koristiti vlastite sposobnosti i spremnije se uključivati u aktivnosti kroz koje napreduje. U izvornom materijalu takav pristup povezuje se i s prevencijom kasnijih poteškoća, uključujući depresiju, agresivno ponašanje, zavisnosti, kriminalno ponašanje i zdravstvene probleme. Te složene ishode nije moguće svesti na jedan uzrok niti garantovati njihovo sprečavanje određenim odgojem. Pojava teškoća zato nije dokaz roditeljskog neuspjeha. Važna poruka je da rana emocionalna iskustva imaju mjesto u djetetovoj dugoročnoj dobrobiti, a ne da sama određuju njegov budući život.
Sedamnaest načina da podržite emocionalni razvoj predškolskog i školskog djeteta
Kako dijete raste, njegove emocionalne potrebe postaju složenije, a svakodnevni odnosi pružaju sve više prilika da uči razumjeti sebe i druge. Sljedeće preporuke obuhvataju iskrenost, prijateljstvo, samostalnost, upornost, postavljanje granica, odgovorno korištenje medija i razvijanje zdravih životnih navika.
1. Gradite odnos u kojem iskrenost vrijedi za obje strane
Dijete lakše razumije značaj iskrenosti kada je ona prisutna i u roditeljskom ponašanju. Zato je važno da odrasli prema njemu nastupaju otvoreno i istinito, ali i da od njega očekuju jednak odnos. Iskrenost tada nije samo pravilo koje roditelj nameće nego vrijednost koju dijete prepoznaje u međusobnom povjerenju i svakodnevnoj komunikaciji.
2. Ne skrivajte važne porodične probleme, ali ih objašnjavajte primjereno uzrastu
Djeca često primijete da se u porodici događa nešto važno čak i kada odrasli o tome ne govore. Zato potpuno prikrivanje problema može povećati njihovu zabrinutost. Ako među roditeljima postoje ozbiljna neslaganja ili dolazi do razvoda, djetetu treba objasniti da je riječ o problemu odraslih, da roditeljima takva situacija nije laka, ali da su oni odgovorni za njeno rješavanje. Posebno je važno jasno reći da dijete nije krivo i da nije njegova obaveza niti mogućnost da popravi roditeljski odnos. Slična otvorenost potrebna je kada roditelj izgubi posao ili kada neko u porodici umre. To ne znači da dijete treba upoznati sa svim intimnim pojedinostima života odraslih. Cilj je pružiti mu istinite informacije koje može razumjeti, bez nepotrebnog emocionalnog opterećivanja. Iskrenost je povezana i s načinom na koji roditelji reaguju kada dijete prikriva istinu. Ako dijete slaže, to ne znači automatski da je neiskreno po prirodi. Ponekad se boji pretjerane roditeljske ljutnje ili razočaranja i pokušava izbjeći takvu reakciju. Naprimjer, može prešutjeti lošu školsku ocjenu kako bi zaštitilo sebe, ali i roditelja od neugodne situacije. Kod djece predškolskog uzrasta treba dodatno uzeti u obzir da još uvijek mogu imati poteškoća u jasnom razlikovanju stvarnih događaja od vlastite mašte. Ono što odraslima izgleda kao laž ponekad je zapravo dječije izmišljanje koje nije zasnovano na namjeri da nekoga prevari.
3. Pomozite djetetu da stvara i čuva prijateljstva
Odnosi s vršnjacima pružaju djetetu priliku da uči saradnju, međusobno razumijevanje i održavanje društvenih veza. Roditelji mogu podržati takav razvoj tako što će omogućavati druženje s drugom djecom, pozivati prijatelje na rođendane ili organizovati susrete drugim povodima. Važno je i da ne budu pretjerano kritični prema djetetovom izboru prijatelja, jer mu time ostavljaju prostor da razvija vlastite odnose i iskustva u društvu vršnjaka.
4. Učite dijete pristojnosti i uvažavanju drugih
Ljubazno i uljudno ponašanje prema ljudima predstavlja važan dio društvenog razvoja. Dijete treba postepeno usvajati naviku da se prema drugima odnosi s poštovanjem, bez obzira na okolnosti u kojima se susreću. Roditeljski zahtjev za pristojnim ponašanjem pritom ima veću vrijednost kada je podržan vlastitim primjerom odraslih.
5. Razvijajte osjećaj odgovornosti prema ljudima kojima je potrebna pomoć
Empatija se može podsticati kroz konkretna iskustva u kojima dijete ima priliku učiniti nešto korisno za drugu osobu. Roditelji ga mogu ohrabrivati da pomaže djeci i odraslima koji su bolesni, siromašni, slabiji ili se nalaze u težim životnim okolnostima. Uključivanje u društveno koristan rad također može doprinijeti razumijevanju tuđih potreba i osjećaju da vlastitim postupcima može pozitivno utjecati na život drugih.
6. Budite odlučni u pravilima koja smatrate važnim
Roditeljska popustljivost ponekad nije rezultat promišljene odgojne odluke nego svakodnevnog umora i nedostatka vremena. Kada je roditelj preopterećen, može mu biti najjednostavnije dati djetetu ono što traži kako bi nakratko dobio mir i završio svoje obaveze. Međutim, ako se takav obrazac stalno ponavlja, pravila postaju sve manje jasna. Zato se ovdje preporučuje autoritativan pristup u kojem roditelj zadržava odgovornost za važne odluke i ne odustaje od granica samo zato što dijete izražava nezadovoljstvo.
7. Učite dijete da ne odustaje nakon prvog neuspjeha
Upornost se razvija kada dijete dobije priliku da nastavi pokušavati i nakon što nešto ne uspije uraditi iz prve. Roditelj može imati važnu ulogu tako što će ga strpljivo ohrabrivati da ponovi pokušaj, pronađe drugačiji pristup ili uloži dodatni trud. Cilj nije zahtijevati savršen rezultat nego pomoći djetetu da poteškoću ne doživljava kao automatski razlog za odustajanje.
8. Ne preuzimajte probleme koje dijete može riješiti samo
Roditelji često iz želje da pomognu nesvjesno uskraćuju djetetu priliku za samostalno učenje. Ako odrasli redovno pišu školske zadaće umjesto njega ili rješavaju svaki sukob koji ima s vršnjacima, mogu mu poslati poruku da nije sposobno samo izaći na kraj s izazovima. Dijete s vremenom može prihvatiti takvu sliku o sebi i prestati ulagati trud. Zato je korisnije pružiti podršku, ali odgovornost za zadatak ostaviti djetetu kada je ono sposobno preuzeti je. U sukobe s drugom djecom nije potrebno automatski se uključivati, osim kada postoji ozbiljna neravnoteža snage, zlostavljanje ili situacija u kojoj je potrebna zaštita. Iz perspektive razvoja samopouzdanja, slabija ocjena koju je dijete dobilo za vlastiti rad može imati veću odgojnu vrijednost od odlične ocjene ostvarene zahvaljujući tuđem radu.
9. Dopustite djetetu da upozna i vaše nesavršenosti
Roditelji ne moraju pred djecom stalno predstavljati vlastito djetinjstvo kao niz uspjeha i besprijekornih postupaka. Govoriti povremeno i o svojim slabostima, poteškoćama ili pogreškama može povećati bliskost i doprinijeti roditeljskom autoritetu zasnovanom na povjerenju. Dijete tako dobija priliku razumjeti da ni odrasli nisu uvijek uspješni u svemu. Međutim, priznanje vlastitih nedostataka ne znači da iste postupke treba automatski dopuštati djetetu. Roditelj i dalje ima odgovornost da ga usmjerava prema ponašanju koje smatra ispravnim.
10. Ograničavajte vrijeme provedeno uz televiziju
Kao strogi, preventivni roditeljski pristup, autor preporučuje ograničavanje televizije na ukupno jedan do dva sata sedmično, nakon treće godine. To je svjesno restriktivan autorski savjet, a ne univerzalna brojčana granica koju propisuju WHO ili AAP. Viša gornja granica u nekoj smjernici ne znači da dijete mora toliko vremena provoditi pred ekranom. Posebnu pažnju zaslužuje sadržaj: česta izloženost televizijskom nasilju može biti povezana sa smanjenom osjetljivošću na patnju drugih, ali to nije neizbježan ishod za svako dijete. Namjera ovog pristupa je ostaviti više prostora za odnos, igru i druga iskustva, bez tvrdnje da svaka pojedinačna minuta gledanja nužno uzrokuje štetu.
11. Obratite posebnu pažnju na ekrane u najranijem djetinjstvu
Za djecu prije treće godine autor preporučuje izbjegavanje izlaganja televizijskim i drugim ekranskim sadržajima, uključujući sadržaje na računarima. Riječ je o preventivnom roditeljskom izboru koji daje prednost neposrednom kontaktu, igri i iskustvima iz stvarnog okruženja. Brigu o ranom razvoju mozga ne treba pretvarati u tvrdnju da svako kratko izlaganje ekranu uzrokuje oštećenje. Stručne smjernice razlikuju se prema uzrastu, sadržaju i načinu korištenja, pa ovaj stroži autorski pristup nije predstavljen kao jedinstveno pravilo svih zdravstvenih organizacija. On zadržava jasnu poruku: u najranijem djetinjstvu prednost imaju odnosi i aktivnosti bez ekrana.
12. Razlikujte mogućnosti digitalnih aktivnosti od njihovih ograničenja
Uz preventivne preporuke o ekranima, vrijedi razlikovati različite digitalne aktivnosti. Izvorni materijal iznosi mogućnost da određeni računarski sadržaji i igre podstiču pojedine emocionalne vještine, ali ne precizira vrste igara, uzraste ni sposobnosti na koje misli. Zato tu mogućnost ne treba predstavljati kao dokaz da su sve igre korisne za emocionalni razvoj ili kao razlog da se zanemare preporučena ograničenja. Važno je razmatrati konkretan sadržaj i način korištenja, a ne svim digitalnim aktivnostima pripisivati isti učinak.
13. Svakog dana odvojite vrijeme samo za dijete
Svakodnevni odnos s djetetom ne mora uvijek uključivati duge ili posebno organizovane aktivnosti. Važno je pronaći barem malo vremena za zajedničku igru, druženje ili razgovor. Takvi trenuci pružaju priliku za međusobno upoznavanje, emocionalnu povezanost i razumijevanje onoga što dijete doživljava. Kroz redovan kontakt ono dobija iskustvo roditeljske zainteresovanosti i prisutnosti.
14. Dopustite osjećanja, ali učite odgovornom ponašanju
Djetetu treba omogućiti da slobodno govori o tome šta osjeća, bez uvjeravanja da se ne bi smjelo tako osjećati. Osjećanja se ne biraju na isti način kao postupci i ne nestaju jednostavno zato što nam neko kaže da nisu opravdana. Međutim, način na koji ćemo ih pokazati može se učiti i usmjeravati. Roditeljski zadatak zato nije zabranjivati ljutnju, tugu ili strah, nego pomoći djetetu da ih prepozna, razumije i izrazi bez povređivanja sebe ili drugih. Dijete može biti ljuto, ali ga istovremeno treba učiti da ljutnja ne opravdava svaki oblik ponašanja.
15. Njegujte smisao za humor
Smisao za humor također ima mjesto u emocionalnom razvoju. Zajednički smijeh i njegovanje smisla za humor mogu biti dio svakodnevnog porodičnog odnosa. Dijete kroz takva iskustva upoznaje i vedriju stranu međuljudske komunikacije, a humor postaje jedan od načina izražavanja i povezivanja s drugima.
16. Razvijajte navike koje podržavaju fizičko i emocionalno zdravlje
Briga o emocionalnom razvoju povezana je i s načinom života porodice. Roditelji mogu zajedno s djetetom usvajati zdravije navike koje uključuju pravilnu ishranu, fizičko kretanje i aktivnosti primjerene njegovim mogućnostima. Posebno mjesto imaju tehnike opuštanja i načine suočavanja s tjeskobom i stresom. Takve navike nisu namijenjene samo djetetu. I roditelj kroz njih može razvijati sposobnosti koje mu pomažu da se bolje nosi sa svakodnevnim opterećenjima.
17. Pokažite djetetu kako izgleda optimističan odnos prema životu
Dijete svoj odnos prema teškoćama velikim dijelom oblikuje posmatrajući kako se s njima suočavaju odrasli. Kada roditelj nastoji zadržati nadu, tražiti rješenja i ne odustajati pred problemima, dijete dobija primjer optimističnog načina razmišljanja. Optimizam se uči i od roditelja: za probleme možemo tražiti moguća rješenja ili načine da se s njima nosimo, i kada ih ne možemo potpuno otkloniti. Takav pristup ne podrazumijeva zanemarivanje teškoća, nego razvijanje spremnosti da se one razumiju i da se, uprkos preprekama, nastavi tražiti izlaz.

