Temelji zdravog odgoja

Odnos roditelja i djeteta počinje prije rođenja

Veza između roditelja i djeteta počinje se oblikovati još tijekom trudnoće, a u određenom smislu i prije začeća. Budući roditelji zamišljaju kako će njihovo dijete izgledati, kakav će imati temperament i kakav ih zajednički život očekuje. Ta očekivanja postupno postaju dio njihova emocionalnog odnosa prema djetetu.

Tijekom trudnoće doživljaj roditeljstva postaje neposredniji. Majka prolazi kroz tjelesne, hormonalne i emocionalne promjene koje je pripremaju za dolazak bebe. Njezina se pažnja sve više usmjerava na njegu, zaštitu i bliskost s djetetom. Otac se također priprema za roditeljstvo. Njegova se uloga, osobito u tradicionalnom shvaćanju obitelji, često povezuje s pružanjem sigurnosti i podrške majci i djetetu. Međutim, emocionalna povezanost i svakodnevna briga odgovornost su obaju roditelja.

Komunikacija s djetetom postoji i prije rođenja. Majka osjeća njegove pokrete, dok dijete postupno reagira na kretanje majčina tijela i zvukove iz okoline. Emocionalno stanje trudnice povezano je s fiziološkim procesima koji mogu utjecati na razvoj djeteta. Dugotrajna izloženost izrazitom stresu i nepovoljnim životnim okolnostima može biti jedan od čimbenika rizika za njegov kasniji razvoj.

U starijoj razvojnoj literaturi posebna se pažnja posvećivala razlikama u psihomotornom i emocionalnom razvoju djece iz neželjenih trudnoća. Takve je nalaze važno razumjeti u kontekstu složenih obiteljskih i životnih okolnosti, a ne kao unaprijed određenu sudbinu djeteta. Rani razvoj, naime, ne oblikuje jedan događaj ili osjećaj, nego dugotrajno međudjelovanje bioloških čimbenika, roditeljske brige i iskustava koja dijete stječe.

Prvi susret i stvaranje emocionalne povezanosti

Rođenje označava početak potpuno novog odnosa između majke i djeteta. Beba, koja je mjesecima bila dio majčina tijela, postaje zasebno biće sa svojim potrebama, reakcijama i ritmom. Za majku je taj susret često ispunjen snažnim i različitim emocijama. Uz radost se mogu javiti iscrpljenost, bol, nesigurnost, strah i osjećaj velike odgovornosti. Upravo u tom razdoblju počinje proces prilagodbe u kojem majka upoznaje svoje dijete, a dijete postupno uči prepoznavati osobu koja se o njemu brine.

Emocionalna povezanost ne razvija se jednakom brzinom s obje strane. Majka može početi osjećati snažnu privrženost odmah nakon poroda, dok dijete tijekom sljedećih mjeseci sve jasnije pokazuje prepoznavanje, bliskost i želju za kontaktom. Na uspostavljanje te veze utječu biološki procesi, hormonalne promjene, osobna iskustva i svakodnevna njega.

Posebnu vrijednost ima neposredan tjelesni kontakt. Kada je beba položena na majčina prsa, osjeća toplinu njezina tijela, poznati ritam disanja i otkucaje srca. Takav susret može pomoći bebi da se smiri i osjeti prvu bliskost. Kontakt koža na kožu i boravak novorođenčeta uz majku važni su elementi suvremene skrbi nakon poroda. Na tom se načelu temelje i programi poput UNICEF-ove inicijative „Rodilišta prijatelji djece”, koji podržavaju rani kontakt, dojenje i zajednički boravak majke i bebe. Ranija su istraživanja povezivala čest rani kontakt majke i novorođenčeta s kvalitetom njihove kasnije emocionalne povezanosti.

Ipak, bliskost nije ograničena na prvih nekoliko sati ili dana. Ona se može razvijati i učvršćivati kroz svaki sljedeći susret, hranjenje, dodir i pažljiv odgovor na bebine potrebe. Zato ni neizbježno odvajanje iz medicinskih razloga nakon poroda ne znači da je izgubljena mogućnost stvaranja snažne emocionalne veze. Za novorođenče su posebno dragocjeni toplina, predvidljivost i prisutnost osobe koja se o njemu brine. Iznenadna ili dugotrajna odvajanja mogu biti stresna za majku i dijete, pa je važno omogućiti njihov kontakt čim to zdravstvene okolnosti dopuštaju.

Kako dijete uči da može vjerovati roditeljima

Jedan od najvažnijih razvojnih procesa tijekom prve godine života jest postupno uspostavljanje uzajamnog razumijevanja. U početku roditelji pokušavaju prepoznati što beba želi. Plač može značiti glad, umor, nelagodu ili potrebu za blizinom. Pokreti tijela, izraz lica, pogled i glasanje također nose poruke. Kako roditelji stječu iskustvo, postaju sigurniji u prepoznavanju tih signala.

Istodobno i dijete počinje uočavati povezanost između vlastitog ponašanja i reakcija okoline. Kada zaplače zbog gladi i roditelj ga nahrani, postupno stječe iskustvo da njegova potreba može biti prepoznata. Kada se uznemiri i dobije utjehu, uči da nelagoda nije trajna i da postoji netko tko mu može pomoći. Takva su iskustva temelj osjećaja sigurnosti.

Oko drugog mjeseca života socijalna komunikacija postaje izraženija. Beba sve dulje promatra lice roditelja, reagira na glas, osmijeh i pokrete te pokazuje sve više zanimanja za neposredan kontakt. Hranjenje, presvlačenje, igra i nježni razgovori tada postaju prilike za komunikaciju licem u lice. Roditelj reagira na bebu, a beba na roditelja. Njihove se reakcije postupno usklađuju.

Između trećeg i devetog mjeseca života ta uzajamna prilagodba obično postaje sve uspješnija. Roditelj lakše prepoznaje što određeni pokret, glas ili izraz lica znači, dok dijete sve bolje predviđa kako će roditelj reagirati. U početku su nesporazumi česti. Roditelj može pomisliti da je beba gladna, iako je umorna. Može joj ponuditi igračku kada zapravo želi mir ili blizinu.

Takvi trenuci sami po sebi nisu problem. Važan je nastavak komunikacije. Roditelj primjećuje da njegov odgovor nije pomogao, pokušava drukčije i pronalazi ono što bebi odgovara. Tako oboje uče. Dijete otkriva da svojim ponašanjem može utjecati na okolinu. Roditelj razvija sposobnost prepoznavanja djetetovih potreba i odgovaranja na njih.

Ponavljanjem uspješnih iskustava smanjuje se vrijeme potrebno za međusobno razumijevanje, a komunikacija postaje bogatija i složenija. Dijete pritom ne uči samo kako dobiti ono što mu je potrebno. Ono postupno razvija osjećaj vlastitog postojanja, utjecaja i povezanosti s drugima.

Komunikacija počinje mnogo prije prvih riječi

Roditelji s bebom komuniciraju i kada ne izgovore nijednu riječ. Način na koji je podižu, drže u naručju, pogledaju ili joj prilaze govori o njihovu raspoloženju i namjeri. Beba još ne razumije značenje rečenica, ali može reagirati na ton glasa, ritam pokreta, izraz lica i tjelesnu napetost. Ubrzan govor, nagli pokreti i uznemireno ponašanje ponekad mogu dodatno pojačati njezinu nelagodu. Smiren glas, predvidljivi pokreti i nježan kontakt često olakšavaju umirivanje.

Zato je emocionalna stabilnost roditelja važan dio rane komunikacije. Ona ne znači da roditelj nikada ne smije biti umoran, zabrinut ili nesiguran. Znači da nastoji prepoznati vlastito stanje i ne dopustiti da ono neprestano određuje kvalitetu njegova odgovora na dijete. Bit dobre komunikacije nije u tome da roditelj uvijek odmah zna što bebi treba. Mnogo je važnije da obraća pažnju, pokušava razumjeti i prilagođava svoj odgovor.

Dijete se rađa bez jasnog razumijevanja razlike između sebe i svijeta oko sebe. Tijekom razvoja postupno upoznaje vlastito tijelo, svoje reakcije i ljude koji se o njemu brinu. Roditelj je u početku jedan od najvažnijih dijelova tog iskustva. Kada beba šalje signal gladi i zatim dobije hranu, nastaje jednostavna, ali važna povezanost: njezino je ponašanje dovelo do odgovora. Iz mnoštva takvih iskustava razvija se osjećaj da okolina može biti razumljiva i predvidljiva. Taj osjećaj postaje važan oslonac za kasnije odnose, upoznavanje drugih ljudi i suočavanje s teškoćama.

U odrasloj dobi ljudi se često, svjesno ili nesvjesno, oslanjaju na iskustva iz vlastitog djetinjstva. U neizvjesnim trenucima mogu se prisjetiti načina na koji su ih roditelji tješili, savjetovali ili im pokazivali povjerenje. Takva sjećanja ponekad pružaju osjećaj unutarnje sigurnosti i kada roditelji nisu fizički prisutni.

Zato svakodnevni odnos s malim djetetom ima značenje koje nadilazi pojedinačan trenutak. Hranjenje, dojenje, njega, masaža, zajednička igra i nježni razgovori nisu samo radnje kojima se zadovoljavaju neposredne potrebe. Oni istodobno pružaju prilike za uspostavljanje bliskosti i poticanje tjelesnog, emocionalnog i socijalnog razvoja.

Što se događa kada dijete ne dobiva odgovor koji mu je potreban

Nije uvijek jednostavno prepoznati djetetove potrebe, osobito kada roditelj prolazi kroz teško životno razdoblje. Depresivnost, snažna anksioznost, dugotrajan stres, emocionalna iscrpljenost ili zaokupljenost ozbiljnim problemima mogu roditelju otežati uočavanje i razumijevanje djetetovih signala. Kada se to događa učestalo i bez odgovarajuće podrške, kvaliteta međusobne komunikacije može oslabjeti.

Beba pokušava uspostaviti kontakt, ali reakcija izostaje ili ne odgovara njezinoj potrebi. Primjerice, dijete traži bliskost, a dobiva igračku. Umorno je i potrebno mu je smirivanje, a roditelj ga pokušava zabavljati. Uznemireno je, a umjesto utjehe dobiva niz novih podražaja.

Izvana se može činiti da je takva briga iznimno pažljiva jer roditelj djetetu stalno nešto pruža. Međutim, količina ponuđenih stvari ne može zamijeniti razumijevanje stvarne potrebe. Dijete može imati mnogo igračaka, odjeće i pažljivo organiziranih aktivnosti, a ipak mu može nedostajati emocionalna povezanost. U izvornom se poglavlju posebno naglašava razlika između pružanja velike količine pažnje i pružanja odgovora koji je djetetu doista potreban. Dugotrajan izostanak osjetljivih i primjerenih odgovora može negativno utjecati na osjećaj sigurnosti i emocionalni razvoj.

Važno je, međutim, razlikovati povremene teškoće od trajnog obrasca zanemarivanja. Roditelj koji prolazi kroz depresiju ili iscrpljenost nije automatski emocionalno nedostupan niti nesposoban za kvalitetnu brigu. Uz odgovarajuću podršku, liječenje kada je potrebno i uključivanje drugih bliskih osoba moguće je zadovoljiti djetetove potrebe i očuvati snažnu povezanost.

Povjerenje u djetetove mogućnosti

Zdrav razvoj ne ovisi samo o tome koliko roditelj štiti dijete, nego i o tome koliko vjeruje u njegove mogućnosti. Dijete u prvim godinama života gotovo svakodnevno pokušava nešto novo. Želi dohvatiti predmet koji mu je izvan dosega, okrenuti se, ustati, puzati, hodati ili samostalno istražiti prostor. U početku ne poznaje jasno ni vlastite granice ni ograničenja okoline. Upravo ta znatiželja potiče razvoj novih sposobnosti.

Roditelj koji prepoznaje djetetovu spremnost za sljedeći korak i omogućuje mu sigurno istraživanje pruža važnu razvojnu podršku. Takav odnos podrazumijeva povjerenje u ono što dijete tek treba naučiti, bez očekivanja da nešto mora svladati prije nego što je za to spremno. Umjesto da svaku teškoću ukloni umjesto djeteta, roditelj mu omogućuje da pokuša, pogriješi, promijeni pristup i ponovno pokuša. S vremenom dijete stječe iskustvo da njegove sposobnosti rastu i da prepreke nisu uvijek razlog za odustajanje.

Prvi koraci prema samostalnosti

Oko prvog rođendana dijete postaje sve pokretljivije i počinje se postupno udaljavati od osobe uz koju se osjeća najsigurnije. Najprije se udalji svega nekoliko koraka, a zatim istražuje sve veći prostor. Ipak, tijekom tih malih istraživačkih pothvata često se okreće, traži pogled roditelja ili mu se vraća. Njegova se samostalnost razvija upravo iz osjećaja da postoji sigurno mjesto kojem se može vratiti.

Kako sazrijeva, dijete postupno razvija sposobnost da zadrži osjećaj povezanosti s roditeljem čak i kada nisu zajedno. U tom se razdoblju neka djeca posebno vežu za određeni predmet: plišanu igračku, dekicu, komadić tkanine ili dudu. Takav se predmet naziva prijelaznim objektom. On djetetu može pružati utjehu pri uspavljivanju, odvajanju ili u drugim trenucima kada mu je potrebna dodatna sigurnost. Poznati miris, dodir ili prisutnost omiljene igračke pomažu mu da se lakše prilagodi privremenoj odsutnosti roditelja.

Kako djeca uče granice

Odrastanje podrazumijeva neprestano istraživanje. Dijete želi otkriti što može učiniti, dokle smije otići, kako predmeti funkcioniraju i kako će drugi reagirati na njegove postupke. Pritom ispituje i granice ponašanja. Njegov temperament, urođena znatiželja i razvojne mogućnosti utječu na način i intenzitet tog istraživanja.

Drugi važan utjecaj dolazi od roditelja. Oni svojim odgojnim postupcima određuju što je prihvatljivo, kako se poštuju potrebe drugih ljudi i u kojim situacijama dijete može samostalno odlučivati. Način postavljanja tih granica često je povezan s osobnim iskustvima roditelja i odgojem koji su sami imali.

Neke obitelji njeguju vrlo slobodan pristup, uz malo pravila i ograničenja. Takav odnos može stvoriti teškoće ako dijete nikada ne nauči da i drugi ljudi imaju svoje potrebe, prava i osobni prostor. Dijete koje je naviklo da se svaka njegova želja odmah ispunjava može očekivati isti odnos i izvan obitelji. Kada se nađe među vršnjacima, u vrtiću ili drugom okruženju, može mu biti teško razumjeti zašto ne može uvijek odlučivati o svemu. Bez prilike da uči samokontrolu i uvažavanje drugih teže će prilagođavati svoje ponašanje različitim društvenim situacijama.

Samostalno odlučivanje i prirodne posljedice

Jednako kao što dijete mora upoznati granice, potrebno mu je omogućiti donošenje odluka koje odgovaraju njegovoj dobi. Svaka takva prilika pomaže razvoju samostalnosti i razumijevanju posljedica vlastitih postupaka.

U izvornom se poglavlju kao primjer navodi hranjenje. Djetetu treba dopustiti da izrazi kako ne želi jesti, umjesto da se svaki obrok pretvori u nadmetanje između roditelja i djeteta. Ako dijete odbije ponuđeni obrok, roditelj može mirno završiti hranjenje i ponuditi hranu u sljedećem odgovarajućem terminu, vodeći računa o dobi, zdravstvenom stanju i stvarnim prehrambenim potrebama djeteta. Cilj nije kažnjavanje glađu, nego izbjegavanje prisile i razvijanje zdravijeg odnosa prema hranjenju.

Slično se načelo može primijeniti i u igri. Ako dijete ljutito odbija zajedničku igru, roditelj ne mora inzistirati niti ga beskrajno nagovarati. Može poštovati njegov trenutačni izbor i ostaviti mu prostor da samo odluči kada želi nastaviti kontakt. Tako dijete postupno otkriva da njegove odluke imaju značenje, ali i da ne može uvijek upravljati ponašanjem drugih ljudi.

U odgoju se zato prepoznaju dva vrlo različita pristupa. U prvom roditelj neprestano prilagođava okolinu djetetovim željama, uklanjajući gotovo svaku prepreku i neugodnost. U drugom roditelj postupno pomaže djetetu da nauči funkcionirati u svijetu koji nije uvijek prilagođen njegovim trenutačnim potrebama. Ako se dijete nikada ne susreće s razočaranjem i ograničenjima, poslije mu može biti teže podnijeti situacije u kojima se okolnosti ne mogu promijeniti.

Zadatak roditelja zato nije ukloniti svaku teškoću iz djetetova života, nego mu pružiti sigurnost i podršku dok razvija sposobnost nošenja s teškoćama.

Samopoštovanje se gradi svakodnevnim iskustvima

Slika koju dijete razvija o sebi u velikoj mjeri nastaje kroz odnos s najbližim ljudima. Već u dojenačkoj dobi pažljivo prati izraz roditeljskog lica, ton glasa, geste i način na koji mu se odrasli obraćaju. Iz tih reakcija postupno upoznaje kako ga drugi doživljavaju.

Kada roditelj primijeti njegov trud, ohrabri ga ili pokaže zadovoljstvo postignutim, dijete dobiva potvrdu da je sposobno i vrijedno pažnje. Posebno je korisno omogućiti mu da samo obavi zadatke za koje je razvojno spremno. Dijete koje dobije priliku da nešto pokuša i uspije razvija osjećaj vlastite sposobnosti.

Nasuprot tome, stalno omalovažavanje, ismijavanje i uspoređivanje s drugom djecom mogu oslabiti njegovo samopouzdanje. Rečenice kojima se dijete naziva glupim, nesposobnim ili lošijim od brata, sestre ili vršnjaka mogu ostaviti snažan emocionalni trag. Takve riječi nisu bezazlene samo zato što ne podrazumijevaju tjelesno kažnjavanje.

Zato roditelj treba razlikovati djetetovu vrijednost od postupka koji želi ispraviti. Moguće je jasno reći da određeno ponašanje nije prihvatljivo, a da dijete pritom ne dobije poruku kako je ono samo loše ili manje vrijedno. Dijete treba naučiti da su pogreške dio odrastanja i da roditeljska ljubav ne prestaje zbog jednog pogrešnog postupka.

Primjećujte ono što dijete radi dobro

Roditelji često brže reagiraju na nepoželjno ponašanje nego na ono što dijete svakodnevno radi dobro. Nestašluk, neposlušnost ili svađa gotovo odmah privuku pažnju, dok trud, strpljenje i suradnja ponekad prođu neprimijećeno. Vrijedi razmisliti koliko puta tijekom dana dijete čuje kritiku, a koliko puta dobije priznanje za nešto što je učinilo kako treba. Stalna negativna povratna informacija teško bi godila i odrasloj osobi, čak i kada bi dolazila od nekoga tko joj želi dobro.

Umjesto da se pažnja usmjerava gotovo isključivo na pogreške, korisno je svjesno primjećivati poželjne postupke. Primjerice, roditelj može zapaziti da je dijete samo pospremilo krevet, strpljivo čekalo svoj red u igri ili pomoglo drugom djetetu. Kada takve postupke prepozna i jasno ih imenuje, pomaže djetetu da razumije što je učinilo dobro. Pohvala je posebno vrijedna kada je iskrena, konkretna i povezana sa stvarnim trudom ili ponašanjem.

Nagrade pritom ne moraju biti materijalne. Zagrljaj, osmijeh, ohrabrujuća riječ ili zajedničko zadovoljstvo postignutim često imaju mnogo snažnije značenje od darova. Dijete tako uči povezivati vlastiti trud i suradnju s osjećajem zadovoljstva, a ne samo s izbjegavanjem kazne.

Pravila su potrebna, ali moraju biti jasna

Svaka obitelj treba određena pravila zajedničkog života. Njihova svrha nije uspostavljanje kontrole radi same kontrole, nego pomaganje djetetu da razvije samodisciplinu, razumijevanje posljedica i poštovanje drugih. Djeca će povremeno iskušavati granice, čak i kada ih dobro poznaju. To je sastavni dio razvoja, a ne nužno znak da roditelji nešto rade pogrešno.

Pravila trebaju biti razumljiva, primjerena dobi i dovoljno jasna da dijete zna što se od njega očekuje. Primjerice, obitelj se može dogovoriti da se tijekom obroka ne gleda televizija, da udaranje i vrijeđanje nisu dopušteni ili da se igra završava u određeno vrijeme.

Jednako je važno da dijete zna što će se dogoditi ako prekrši pravilo. U nekim je situacijama dovoljan podsjetnik ili upozorenje. U drugima može biti potrebno privremeno ograničiti određenu aktivnost, prekinuti igru ili uskratiti neku povlasticu, poput gledanja crtanog filma. Takve posljedice trebaju biti razumne, povezane s ponašanjem i provedene bez ponižavanja ili zastrašivanja.

Najveću vrijednost ima dosljednost. Ako se isto ponašanje jednog dana potpuno zanemari, a sljedećeg izazove oštru reakciju, dijete teško može razumjeti granice. Dosljednost mu omogućuje da predvidi roditeljske reakcije i postupno razvije vlastitu kontrolu ponašanja.

Vrijeme provedeno zajedno ima posebno značenje

Suvremeni obiteljski život često je ispunjen obvezama zbog kojih roditelji i djeca teško pronalaze dovoljno zajedničkog vremena. Posao, kućanski poslovi i svakodnevna žurba mogu dovesti do toga da se obitelj rijetko okuplja i za običan obrok. Ipak, za dijete su upravo ti svakodnevni trenuci često iznimno važni. Ponekad je dovoljno ustati deset minuta ranije kako bi obitelj zajedno doručkovala ili odgoditi pranje posuđa i nakon večere otići u kratku šetnju.

Djetetu kojem nedostaje pažnje može se dogoditi da počne koristiti nepoželjno ponašanje kako bi je privuklo. Ako roditelj primjećuje dijete gotovo isključivo kada napravi problem, takva pažnja može nehotice dodatno održavati isto ponašanje.

Zato je korisno planirati vrijeme namijenjeno samo zajedničkom druženju. Neke obitelji određuju jedan dan u tjednu za posebnu aktivnost s majkom ili ocem. Dijete tada može sudjelovati u izboru onoga što će zajedno raditi. Važno je da zna kako to vrijeme pripada njemu i roditelju. Bliskost se održava i malim znakovima pažnje: porukom ostavljenom djetetu, omiljenom igračkom pripremljenom za povratak kući ili jednostavnim zajedničkim ritualom.

Kako djeca odrastaju, mijenja se i način na koji traže roditeljsku blizinu. Adolescenti često djeluju manje zainteresirano za obiteljsko druženje nego mala djeca. Ipak, i njima je potrebno da roditelji budu dostupni kada požele razgovarati ili nešto podijeliti. Zajednički odlazak na koncert, društvene igre ili druge aktivnosti mogu pomoći održavanju komunikacije i pružiti roditeljima priliku da bolje upoznaju djetetove interese i prijatelje.

Zaposleni roditelji ne trebaju vjerovati da je kvalitetan odnos moguć samo uz mnogo slobodnog vremena. Zajedničko pripremanje kokica, kartanje, kratka šetnja ili razgledavanje izloga mogu postati lijepe obiteljske uspomene. Često nije presudno koliko je aktivnost posebna, nego koliko su roditelj i dijete tijekom nje doista prisutni jedno za drugo.

Dijete više uči iz ponašanja roditelja nego iz njihovih uputa

Mala djeca u velikoj mjeri uče promatranjem i oponašanjem. Što su mlađa, to se više oslanjaju na ono što vide u neposrednoj okolini, osobito u ponašanju roditelja. Zato način na koji odrasli razgovaraju, pokazuju ljutnju, rješavaju nesuglasice i odnose se prema drugim ljudima postaje važan dio djetetova odgoja.

Roditelj koji često viče kada je uznemiren teško može očekivati da će dijete samo od sebe naučiti drukčiji način izražavanja ljutnje. Istraživanja su pokazivala povezanost između izloženosti agresivnim obrascima ponašanja u obitelji i razvoja agresivnosti kod djece.

Zato nije dovoljno djetetu govoriti da treba biti pristojno, strpljivo, ljubazno ili pošteno. Te vrijednosti ono mora imati priliku vidjeti u svakodnevnim postupcima odraslih. Poštovanje se pokazuje načinom razgovora, ljubaznost odnosom prema drugim ljudima, a poštenje dosljednošću između riječi i djela.

Dijete uči nesebičnosti kada vidi da roditelj pomaže drugima i bez očekivanja nagrade. Uči zahvalnosti kada odrasli iskreno zahvaljuju. Uči uvažavanju različitosti kada se u njegovu domu drugi ljudi ne omalovažavaju zbog svojih osobina, izbora ili podrijetla. Isto vrijedi za toleranciju, prijateljsko ponašanje i sposobnost da se prema drugima postupa s razumijevanjem.

Roditeljski primjer ne mora biti savršen da bi bio vrijedan. Mnogo je važnije da ponašanje odraslih bude usklađeno s vrijednostima koje žele prenijeti djetetu. Jedan od najjednostavnijih načina na koji roditelj može preispitati vlastiti postupak jest da se zapita bi li želio da njegovo dijete jednog dana na isti način postupa prema drugima.

Zaključak

Temelji zdravog odgoja stvaraju se mnogo prije nego što dijete može razumjeti pravila i objašnjenja. Nastaju kroz svakodnevni odnos u kojem dijete postupno otkriva da su njegove potrebe važne, da njegovi osjećaji imaju značenje i da postoje ljudi kojima može vjerovati. Kako odrasta, tom se osjećaju sigurnosti pridružuju nove razvojne potrebe: istraživanje, samostalnost, donošenje odluka, prihvaćanje ograničenja i razumijevanje drugih.

Roditeljska se uloga zato neprestano mijenja. U početku je najvažnije prepoznati i zadovoljiti potrebe bespomoćnog novorođenčeta. Poslije postaje sve važnije omogućiti djetetu da razvija vlastite sposobnosti, uči iz iskustva i postupno preuzima odgovornost. Ljubav i granice nisu suprotstavljeni dijelovi odgoja. Kada se primjenjuju s razumijevanjem i dosljednošću, zajedno stvaraju okruženje u kojem dijete može razvijati samopouzdanje i osjećaj sigurnosti.

Roditelj ne može djetetu ukloniti sve buduće teškoće niti unaprijed osigurati ishod svake životne odluke. Može mu, međutim, pružiti nešto trajno vrijedno: iskustvo da je voljeno, sposobnost razumijevanja sebe i drugih te povjerenje u vlastite mogućnosti. Upravo se iz tih ranih iskustava postupno oblikuju temelji njegova budućeg života.