Temelji zdravog odgoja

Odnos roditelja i djeteta počinje prije rođenja

Veza između roditelja i djeteta počinje se oblikovati još tokom trudnoće, a u određenom smislu i prije začeća. Budući roditelji zamišljaju kako će njihovo dijete izgledati, kakav će imati temperament i kakav ih zajednički život očekuje. Ta očekivanja postepeno postaju dio njihovog emocionalnog odnosa prema djetetu.

Tokom trudnoće doživljaj roditeljstva postaje neposredniji. Majka prolazi kroz tjelesne, hormonalne i emocionalne promjene koje je pripremaju za dolazak bebe. Njena pažnja sve se više usmjerava na njegu, zaštitu i bliskost s djetetom. Otac se također priprema za roditeljstvo. Njegova se uloga, naročito u tradicionalnom shvatanju porodice, često povezuje s pružanjem sigurnosti i podrške majci i djetetu. Međutim, emocionalna povezanost i svakodnevna briga odgovornost su oba roditelja.

Komunikacija s djetetom postoji i prije rođenja. Majka osjeća njegove pokrete, dok dijete postepeno reaguje na kretanje majčinog tijela i zvukove iz okoline. Emocionalno stanje trudnice povezano je s fiziološkim procesima koji mogu utjecati na razvoj djeteta. Dugotrajna izloženost izrazitom stresu i nepovoljnim životnim okolnostima može predstavljati jedan od faktora rizika za njegov kasniji razvoj.

U starijoj razvojnoj literaturi posebna pažnja posvećivala se razlikama u psihomotornom i emocionalnom razvoju djece iz neželjenih trudnoća. Takve nalaze važno je razumjeti u kontekstu složenih porodičnih i životnih okolnosti, a ne kao unaprijed određenu sudbinu djeteta. Rani razvoj, naime, ne oblikuje jedan događaj ili osjećaj, nego dugotrajan odnos bioloških faktora, roditeljske brige i iskustava koja dijete stječe.

Prvi susret i stvaranje emocionalne povezanosti

Rođenje predstavlja početak potpuno novog odnosa između majke i djeteta. Beba, koja je mjesecima bila dio majčinog tijela, postaje zasebno biće sa svojim potrebama, reakcijama i ritmom. Za majku je taj susret često ispunjen snažnim i različitim emocijama. Uz radost se mogu javiti iscrpljenost, bol, nesigurnost, strah i osjećaj velike odgovornosti. Upravo u tom razdoblju počinje proces prilagođavanja u kojem majka upoznaje svoje dijete, a dijete postepeno uči prepoznavati osobu koja o njemu brine.

Emocionalno povezivanje ne razvija se jednakom brzinom s obje strane. Majka može početi osjećati snažnu privrženost odmah nakon poroda, dok dijete tokom narednih mjeseci sve jasnije pokazuje prepoznavanje, bliskost i želju za kontaktom. Na uspostavljanje te veze utječu biološki procesi, hormonalne promjene, lična iskustva i svakodnevna njega.

Posebnu vrijednost ima neposredan tjelesni kontakt. Kada je beba položena na majčina prsa, osjeća toplinu njenog tijela, poznati ritam disanja i otkucaje srca. Takav susret može pomoći njenom smirivanju i uspostavljanju prve bliskosti. Kontakt kože na kožu i boravak novorođenčeta uz majku važni su elementi savremene postporođajne njege. Na tom principu zasnivaju se i programi poput UNICEF-ove inicijative „Bolnica – prijatelj djece”, koji podržavaju rani kontakt, dojenje i zajednički boravak majke i bebe. Ranija istraživanja povezivala su čest rani kontakt majke i novorođenčeta s kvalitetom njihove kasnije emocionalne povezanosti.

Ipak, bliskost nije ograničena na nekoliko prvih sati ili dana. Ona se može razvijati i učvršćivati kroz svaki naredni susret, hranjenje, dodir i pažljiv odgovor na bebine potrebe. Zbog toga ni neodložna medicinska odvojenost nakon poroda ne znači da je mogućnost stvaranja snažne emocionalne veze izgubljena. Za novorođenče su posebno dragocjeni toplina, predvidljivost i prisustvo osobe koja o njemu brine. Iznenadna ili dugotrajna odvajanja mogu biti stresna za majku i dijete, pa je važno omogućiti njihov kontakt čim to zdravstvene okolnosti dopuštaju.

Kako dijete uči da može vjerovati roditeljima

Jedan od najznačajnijih razvojnih procesa tokom prve godine života jeste postepeno uspostavljanje uzajamnog razumijevanja. U početku roditelji pokušavaju prepoznati šta beba želi. Plač može značiti glad, umor, nelagodu ili potrebu za blizinom. Pokreti tijela, izraz lica, pogled i glasanje također nose poruke. Kako roditelji stječu iskustvo, postaju sigurniji u prepoznavanju tih signala.

Istovremeno i dijete počinje uočavati povezanost između vlastitog ponašanja i reakcija okoline. Kada zaplače zbog gladi i roditelj ga nahrani, postepeno stječe iskustvo da njegova potreba može biti prepoznata. Kada se uznemiri i dobije utjehu, uči da neprijatnost nije trajna i da postoji neko ko mu može pomoći. Takva iskustva čine osnovu osjećaja sigurnosti.

Oko drugog mjeseca života socijalna komunikacija postaje izraženija. Beba sve duže posmatra lice roditelja, reaguje na glas, osmijeh i pokrete te pokazuje sve više zanimanja za neposredan kontakt. Hranjenje, presvlačenje, igra i nježni razgovori tada postaju prilike za komunikaciju licem u lice. Roditelj reaguje na bebu, a beba na roditelja. Njihove reakcije postepeno se usklađuju.

Između trećeg i devetog mjeseca života ta uzajamna prilagodba obično postaje sve uspješnija. Roditelj lakše prepoznaje šta određeni pokret, glas ili izraz lica znači, dok dijete sve bolje predviđa kako će roditelj reagovati. U početku su nesporazumi česti. Roditelj može pomisliti da je beba gladna, iako je umorna. Može joj ponuditi igračku kada zapravo želi mir ili blizinu.

Takvi trenuci nisu sami po sebi problem. Važan je nastavak komunikacije. Roditelj primjećuje da njegov odgovor nije pomogao, pokušava drugačije i pronalazi ono što bebi odgovara. Na taj način oboje uče. Dijete otkriva da svojim ponašanjem može utjecati na okolinu. Roditelj razvija sposobnost da prepozna njegove potrebe i odgovori na njih.

Ponavljanjem uspješnih iskustava smanjuje se vrijeme potrebno za međusobno razumijevanje, a komunikacija postaje bogatija i složenija. Dijete pritom ne uči samo kako dobiti ono što mu je potrebno. Ono postepeno razvija osjećaj vlastitog postojanja, utjecaja i povezanosti s drugima.

Komunikacija počinje mnogo prije prvih riječi

Roditelji s bebom komuniciraju i onda kada ne izgovore nijednu riječ. Način na koji je podižu, drže u naručju, pogledaju ili joj prilaze govori o njihovom raspoloženju i namjeri. Beba još ne razumije značenje rečenica, ali može reagovati na ton glasa, ritam pokreta, izraz lica i tjelesnu napetost. Ubrzan govor, nagli pokreti i uznemireno ponašanje ponekad mogu dodatno pojačati njenu nelagodu. Smiren glas, predvidljivi pokreti i nježan kontakt često olakšavaju umirivanje.

Zbog toga je emocionalna stabilnost roditelja važan dio rane komunikacije. Ona ne znači da roditelj nikada ne smije biti umoran, zabrinut ili nesiguran. Znači da nastoji prepoznati vlastito stanje i ne dopustiti da ono neprestano određuje kvalitet njegovog odgovora na dijete. Suština dobre komunikacije nije u tome da roditelj uvijek odmah zna šta bebi treba. Mnogo je važnije da obraća pažnju, pokušava razumjeti i prilagođava svoj odgovor.

Dijete se rađa bez jasnog razumijevanja razlike između sebe i svijeta oko sebe. Tokom razvoja postepeno upoznaje vlastito tijelo, svoje reakcije i ljude koji mu pružaju njegu. Roditelj je u početku jedan od najvažnijih dijelova tog iskustva. Kada beba šalje signal gladi i zatim dobije hranu, nastaje jednostavna, ali važna povezanost: njeno ponašanje dovelo je do odgovora. Iz mnoštva takvih iskustava razvija se osjećaj da okolina može biti razumljiva i predvidljiva. Taj osjećaj postaje važan oslonac za kasnije odnose, upoznavanje drugih ljudi i suočavanje s teškoćama.

U odrasloj dobi ljudi se često, svjesno ili nesvjesno, oslanjaju na iskustva iz vlastitog djetinjstva. U neizvjesnim trenucima mogu se prisjetiti načina na koji su ih roditelji tješili, savjetovali ili im pokazivali povjerenje. Takva sjećanja ponekad pružaju osjećaj unutrašnje sigurnosti i onda kada roditelji nisu fizički prisutni.

Zato svakodnevni odnos s malim djetetom ima značaj koji nadilazi pojedinačan trenutak. Hranjenje, dojenje, njega, masaža, zajednička igra i nježni razgovori nisu samo radnje kojima se zadovoljavaju neposredne potrebe. Oni istovremeno pružaju prilike za uspostavljanje bliskosti i podsticanje tjelesnog, emocionalnog i socijalnog razvoja.

Šta se događa kada dijete ne dobija odgovor koji mu je potreban

Nije uvijek jednostavno prepoznati djetetove potrebe, naročito kada roditelj prolazi kroz težak životni period. Depresivnost, snažna anksioznost, dugotrajan stres, emocionalna iscrpljenost ili zaokupljenost ozbiljnim problemima mogu otežati roditelju da primijeti i razumije djetetove signale. Kada se to događa učestalo i bez odgovarajuće podrške, kvalitet međusobne komunikacije može oslabiti.

Beba pokušava uspostaviti kontakt, ali reakcija izostaje ili ne odgovara njenoj potrebi. Naprimjer, dijete traži bliskost, a dobija igračku. Umorno je i potrebno mu je smirivanje, a roditelj ga pokušava zabavljati. Uznemireno je, a umjesto utjehe dobija niz novih podražaja.

Spolja takva briga može izgledati izuzetno pažljivo, jer roditelj djetetu stalno nešto pruža. Međutim, količina ponuđenih stvari ne može zamijeniti razumijevanje stvarne potrebe. Dijete može imati mnogo igračaka, odjeće i pažljivo organizovanih aktivnosti, a ipak mu može nedostajati emocionalna povezanost. U izvornom poglavlju posebno se naglašava razlika između pružanja velike količine pažnje i pružanja odgovora koji je djetetu zaista potreban. Dugotrajni izostanak osjetljivih i primjerenih odgovora može negativno utjecati na osjećaj sigurnosti i emocionalni razvoj.

Važno je, međutim, razlikovati povremene teškoće od trajnog obrasca zanemarivanja. Roditelj koji prolazi kroz depresiju ili iscrpljenost nije automatski emocionalno nedostupan niti nesposoban za kvalitetnu brigu. Uz odgovarajuću podršku, liječenje kada je potrebno i uključivanje drugih bliskih osoba, moguće je zaštititi djetetove potrebe i očuvati snažnu povezanost.

Povjerenje u djetetove mogućnosti

Zdrav razvoj ne zavisi samo od toga koliko roditelj štiti dijete, nego i od toga koliko vjeruje u njegove mogućnosti. Dijete u prvim godinama života gotovo svakodnevno pokušava nešto novo. Želi dohvatiti predmet koji mu je izvan dosega, okrenuti se, ustati, puzati, hodati ili samostalno istražiti prostor. U početku ne poznaje jasno ni vlastite granice ni ograničenja okoline. Upravo ta znatiželja podstiče razvoj novih sposobnosti.

Roditelj koji prepoznaje djetetovu spremnost za sljedeći korak i omogućava mu sigurno istraživanje pruža važnu razvojnu podršku. Takav odnos podrazumijeva povjerenje u ono što dijete tek treba naučiti, bez očekivanja da nešto mora savladati prije nego što je za to spremno. Umjesto da svaku teškoću ukloni umjesto djeteta, roditelj mu omogućava da pokuša, pogriješi, promijeni način i ponovo pokuša. S vremenom dijete stječe iskustvo da njegove sposobnosti rastu i da prepreke nisu uvijek razlog za odustajanje.

Prvi koraci prema samostalnosti

Oko prve godine života dijete postaje sve pokretljivije i počinje se postepeno udaljavati od osobe uz koju se osjeća najsigurnije. Najprije se udalji svega nekoliko koraka, zatim istražuje sve veći prostor. Ipak, tokom tih malih istraživačkih poduhvata često se okreće, traži pogled roditelja ili mu se vraća. Njegova samostalnost razvija se upravo iz osjećaja da postoji sigurno mjesto kojem se može vratiti.

Kako sazrijeva, dijete postepeno razvija sposobnost da zadrži osjećaj povezanosti s roditeljem čak i kada nisu zajedno. U tom razdoblju neka djeca posebno se vežu za određeni predmet: plišanu igračku, dekicu, komadić tkanine ili dudu. Takav predmet naziva se prijelaznim objektom. On djetetu može pružati utjehu prilikom uspavljivanja, odvajanja ili u drugim trenucima kada mu je potrebna dodatna sigurnost. Poznati miris, dodir ili prisustvo omiljene igračke pomažu mu da se lakše prilagodi privremenom odsustvu roditelja.

Kako djeca uče granice

Odrastanje podrazumijeva neprestano istraživanje. Dijete želi otkriti šta može uraditi, dokle smije otići, kako predmeti funkcionišu i kako će drugi reagovati na njegove postupke. Pritom ispituje i granice ponašanja. Njegov temperament, urođena znatiželja i razvojne mogućnosti utječu na način i intenzitet tog istraživanja.

Drugi važan utjecaj dolazi od roditelja. Oni svojim odgojnim postupcima određuju šta je prihvatljivo, kako se poštuju potrebe drugih ljudi i u kojim situacijama dijete može samostalno odlučivati. Način postavljanja tih granica često je povezan s ličnim iskustvima roditelja i odgojem koji su sami imali.

Neke porodice njeguju vrlo slobodan pristup, uz malo pravila i ograničenja. Takav odnos može stvoriti teškoće ako dijete nikada ne nauči da i drugi ljudi imaju svoje potrebe, prava i lični prostor. Dijete koje je naviklo da se svaka njegova želja odmah ispunjava može očekivati isti odnos i izvan porodice. Kada se nađe među vršnjacima, u vrtiću ili drugom okruženju, može mu biti teško razumjeti zašto ne može uvijek odlučivati o svemu. Bez prilike da uči samokontrolu i uvažavanje drugih, teže će prilagođavati svoje ponašanje različitim društvenim situacijama.

Samostalno odlučivanje i prirodne posljedice

Jednako kao što dijete mora upoznati granice, potrebno mu je omogućiti donošenje odluka koje odgovaraju njegovoj dobi. Svaka takva prilika pomaže razvoju samostalnosti i razumijevanju posljedica vlastitih postupaka.

U izvornom poglavlju kao primjer navodi se hranjenje. Djetetu treba dopustiti da izrazi kako ne želi jesti, umjesto da se svaki obrok pretvori u nadmetanje između roditelja i djeteta. Ako dijete odbije ponuđeni obrok, roditelj može mirno završiti hranjenje i ponuditi hranu u sljedećem odgovarajućem terminu, vodeći računa o dobi, zdravstvenom stanju i stvarnim prehrambenim potrebama djeteta. Cilj nije kažnjavanje glađu, nego izbjegavanje prisile i razvijanje zdravijeg odnosa prema hranjenju.

Sličan princip može se primijeniti i u igri. Ako dijete ljutito odbija zajedničko igranje, roditelj ne mora insistirati niti ga nagovarati bez kraja. Može poštovati njegov trenutni izbor i ostaviti mu prostor da samo odluči kada želi nastaviti kontakt. Na taj način dijete postepeno otkriva da njegove odluke imaju značenje, ali i da ne može uvijek upravljati ponašanjem drugih ljudi.

U odgoju se zato prepoznaju dva vrlo različita pristupa. U prvom roditelj neprestano prilagođava okolinu djetetovim željama, uklanjajući gotovo svaku prepreku i neugodnost. U drugom roditelj postepeno pomaže djetetu da nauči funkcionisati u svijetu koji nije uvijek prilagođen njegovim trenutnim potrebama. Ako se dijete nikada ne susreće s razočarenjem i ograničenjima, kasnije mu može biti teže podnijeti situacije u kojima se okolnosti ne mogu promijeniti.

Zadatak roditelja zato nije ukloniti svaku teškoću iz djetetovog života, nego mu pružiti sigurnost i podršku dok razvija sposobnost da se s teškoćama nosi.

Samopoštovanje se gradi svakodnevnim iskustvima

Slika koju dijete razvija o sebi u velikoj mjeri nastaje kroz odnos s najbližim ljudima. Već u dojenačkom periodu pažljivo prati izraz roditeljskog lica, ton glasa, geste i način na koji mu se odrasli obraćaju. Iz tih reakcija postepeno upoznaje kako ga drugi doživljavaju.

Kada roditelj primijeti njegov trud, ohrabri ga ili pokaže zadovoljstvo postignutim, dijete dobija potvrdu da je sposobno i vrijedno pažnje. Posebno je korisno omogućiti mu da samo obavi zadatke za koje je razvojno spremno. Dijete koje dobije priliku da nešto pokuša i uspije razvija osjećaj lične sposobnosti.

Nasuprot tome, stalno omalovažavanje, ismijavanje i poređenje s drugom djecom mogu oslabiti njegovo samopouzdanje. Rečenice kojima se dijete naziva glupim, nesposobnim ili lošijim od brata, sestre ili vršnjaka mogu ostaviti snažan emocionalni trag. Takve riječi nisu bezazlene samo zato što ne podrazumijevaju fizičko kažnjavanje.

Zbog toga roditelj treba razlikovati djetetovu vrijednost od postupka koji želi ispraviti. Moguće je jasno reći da određeno ponašanje nije prihvatljivo, a da dijete pritom ne dobije poruku kako je ono samo loše ili manje vrijedno. Dijete treba naučiti da su greške dio odrastanja i da roditeljska ljubav ne prestaje zbog jednog pogrešnog postupka.

Primjećujte ono što dijete radi dobro

Roditelji često brže reagiraju na nepoželjno ponašanje nego na ono što dijete svakodnevno radi dobro. Nestašluk, neposlušnost ili svađa gotovo odmah privuku pažnju, dok trud, strpljenje i saradnja ponekad prođu neprimijećeno. Vrijedi razmisliti koliko puta tokom dana dijete čuje kritiku, a koliko puta dobije priznanje za nešto što je učinilo kako treba. Stalna negativna povratna informacija teško bi prijala i odraslom čovjeku, čak i kada bi dolazila od osobe koja mu želi dobro.

Umjesto da se pažnja usmjerava gotovo isključivo na pogreške, korisno je svjesno primjećivati poželjne postupke. Naprimjer, roditelj može zapaziti da je dijete samo pospremilo krevet, strpljivo čekalo red u igri ili pomoglo drugom djetetu. Kada takve postupke prepozna i jasno ih imenuje, pomaže djetetu da razumije šta je uradilo dobro. Pohvala je posebno vrijedna kada je iskrena, konkretna i povezana sa stvarnim trudom ili ponašanjem.

Nagrade pritom ne moraju biti materijalne. Zagrljaj, osmijeh, ohrabrujuća riječ ili zajedničko zadovoljstvo postignutim često imaju mnogo snažnije značenje od poklona. Dijete tako uči povezivati vlastiti trud i saradnju s osjećajem zadovoljstva, a ne samo s izbjegavanjem kazne.

Pravila su potrebna, ali moraju biti jasna

Svaka porodica treba određena pravila zajedničkog života. Njihova svrha nije uspostavljanje kontrole radi same kontrole, nego pomaganje djetetu da razvije samodisciplinu, razumijevanje posljedica i poštovanje drugih. Djeca će povremeno iskušavati granice, čak i kada ih dobro poznaju. To je sastavni dio razvoja, a ne nužno znak da roditelji nešto rade pogrešno.

Pravila trebaju biti razumljiva, primjerena uzrastu i dovoljno jasna da dijete zna šta se od njega očekuje. Naprimjer, porodica može dogovoriti da se tokom obroka ne gleda televizija, da udaranje i vrijeđanje nisu dopušteni ili da se igra završava u određeno vrijeme.

Jednako je važno da dijete zna šta će se dogoditi ako pravilo prekrši. U nekim situacijama dovoljno je podsjećanje ili upozorenje. U drugim može biti potrebno privremeno ograničiti određenu aktivnost, prekinuti igru ili uskratiti neku privilegiju, poput gledanja crtanog filma. Takve posljedice trebaju biti razumne, povezane s ponašanjem i provedene bez ponižavanja ili zastrašivanja.

Najveću vrijednost ima dosljednost. Ako se isto ponašanje jednog dana potpuno zanemari, a sljedećeg izazove oštru reakciju, dijete teško može razumjeti granice. Dosljednost mu omogućava da predvidi reakcije roditelja i postepeno razvije vlastitu kontrolu ponašanja.

Vrijeme provedeno zajedno ima posebno značenje

Savremeni porodični život često je ispunjen obavezama zbog kojih roditelji i djeca teško pronalaze dovoljno zajedničkog vremena. Posao, kućni zadaci i svakodnevna žurba mogu dovesti do toga da se porodica rijetko okuplja i za običan obrok. Ipak, za dijete su upravo ti svakodnevni trenuci često izuzetno važni. Ponekad je dovoljno ustati deset minuta ranije kako bi porodica zajedno doručkovala ili odgoditi pranje posuđa i nakon večere otići u kratku šetnju.

Djetetu kojem nedostaje pažnje može se dogoditi da počne koristiti nepoželjno ponašanje kako bi je privuklo. Ako roditelj primjećuje dijete gotovo isključivo kada napravi problem, takva pažnja može nehotice dodatno održavati isto ponašanje.

Zato je korisno planirati vrijeme koje je namijenjeno samo zajedničkom druženju. Neke porodice određuju jedan dan u sedmici za posebnu aktivnost s majkom ili ocem. Dijete tada može učestvovati u izboru onoga što će zajedno raditi. Važna je njegova spoznaja da to vrijeme pripada njemu i roditelju. Bliskost se održava i malim znakovima pažnje: porukom ostavljenom djetetu, omiljenom igračkom pripremljenom za povratak kući ili jednostavnim zajedničkim ritualom.

Kako djeca odrastaju, mijenja se i način na koji traže roditeljsku blizinu. Adolescenti često djeluju manje zainteresovano za porodično druženje nego mala djeca. Ipak, i njima je potrebno da roditelji budu dostupni kada požele razgovarati ili nešto podijeliti. Zajednički odlazak na koncert, društvene igre ili druge aktivnosti mogu pomoći održavanju komunikacije i pružiti roditeljima priliku da bolje upoznaju djetetove interese i prijatelje.

Zaposleni roditelji ne trebaju vjerovati da je kvalitetan odnos moguć samo uz velike količine slobodnog vremena. Zajedničko pripremanje kokica, kartanje, kratka šetnja ili razgledanje izloga mogu postati lijepa porodična sjećanja. Često nije presudno koliko je aktivnost posebna, nego koliko su roditelj i dijete tokom nje zaista prisutni jedno za drugo.

Dijete više uči iz ponašanja roditelja nego iz njihovih uputa

Mala djeca u velikoj mjeri uče posmatranjem i oponašanjem. Što su mlađa, to se više oslanjaju na ono što vide u neposrednoj okolini, naročito u ponašanju roditelja. Zato način na koji odrasli razgovaraju, pokazuju ljutnju, rješavaju nesuglasice i odnose se prema drugim ljudima postaje važan dio djetetovog odgoja.

Roditelj koji često viče kada je uznemiren teško može očekivati da će dijete samo od sebe naučiti drugačiji način izražavanja ljutnje. Istraživanja su pokazivala povezanost između izloženosti agresivnim obrascima ponašanja u porodici i razvoja agresivnosti kod djece.

Zato nije dovoljno djetetu govoriti da treba biti pristojno, strpljivo, ljubazno ili pošteno. Te vrijednosti ono mora imati priliku vidjeti u svakodnevnim postupcima odraslih. Poštovanje se pokazuje načinom razgovora. Ljubaznost odnosom prema drugim ljudima. Poštenje dosljednošću između riječi i djela.

Dijete uči nesebičnosti kada vidi da roditelj pomaže drugima i bez očekivanja nagrade. Uči zahvalnosti kada odrasli iskreno zahvaljuju. Uči uvažavanju različitosti kada se u njegovom domu drugi ljudi ne omalovažavaju zbog svojih osobina, izbora ili porijekla. Isto vrijedi za toleranciju, prijateljsko ponašanje i sposobnost da se prema drugima postupa s razumijevanjem.

Roditeljski primjer ne mora biti savršen da bi bio vrijedan. Mnogo je važnije da ponašanje odraslih bude usklađeno s vrijednostima koje žele prenijeti djetetu. Na kraju, jedan od najjednostavnijih načina da roditelj preispita vlastiti postupak jeste da se zapita bi li želio da njegovo dijete jednog dana na isti način postupa prema drugima.

Zaključak

Temelji zdravog odgoja stvaraju se mnogo prije nego što dijete može razumjeti pravila i objašnjenja. Nastaju kroz svakodnevni odnos u kojem dijete postepeno otkriva da su njegove potrebe važne, da njegova osjećanja imaju značenje i da postoje ljudi kojima može vjerovati. Kako odrasta, tom osjećaju sigurnosti pridružuju se nove razvojne potrebe: istraživanje, samostalnost, donošenje odluka, prihvatanje ograničenja i razumijevanje drugih.

Roditeljska uloga zato se neprestano mijenja. U početku je najvažnije prepoznati i zadovoljiti potrebe bespomoćnog novorođenčeta. Kasnije postaje sve važnije omogućiti djetetu da razvija vlastite sposobnosti, uči iz iskustva i postepeno preuzima odgovornost. Ljubav i granice nisu suprotstavljeni dijelovi odgoja. Kada se primjenjuju s razumijevanjem i dosljednošću, one zajedno stvaraju okruženje u kojem dijete može razvijati samopouzdanje i osjećaj sigurnosti.

Roditelj ne može djetetu ukloniti sve buduće teškoće niti unaprijed osigurati svaku životnu odluku. Može mu, međutim, pružiti nešto trajno vrijedno: iskustvo da je voljeno, sposobnost da razumije sebe i druge te povjerenje u vlastite mogućnosti. Upravo se iz tih ranih iskustava postepeno oblikuju temelji njegovog budućeg života.