Emocije i ponašanje

Emocionalna inteligencija

Dete može brzo da usvaja nova znanja, uspešno rešava složene zadatke i pokazuje izuzetne intelektualne sposobnosti, a da istovremeno teško razume svoja osećanja, gradi odnose s drugima ili se nosi s razočaranjem. Intelektualne sposobnosti i emocionalna zrelost nisu isto, niti se razvijaju na potpuno jednak način. Zapažanje da novije generacije postižu bolje rezultate na testovima inteligencije, a pritom imaju slabije emocionalne i socijalne veštine, treba shvatiti kao povod za razmišljanje, a ne kao univerzalno potvrđenu činjenicu o svoj deci. Ono otvara pitanje kojem se u vaspitanju često posvećuje premalo pažnje: učimo li decu samo da budu sposobna i uspešna ili ih podjednako pripremamo da razumeju sebe, grade kvalitetne odnose i suočavaju se s teškoćama koje život donosi?

Emocionalna inteligencija
Sadržaj članka

Šta zapravo znači biti emocionalno inteligentan?

Emocionalna inteligencija obuhvata sposobnosti koje detetu pomažu da prepozna i razume sopstvena osećanja, da ih izrazi tako da drugi mogu da ga razumeju i da pritom ne povređuje ni sebe ni druge. Uključuje razumevanje tuđih osećanja, empatiju, ljubaznost, poštovanje, saradnju i spremnost da se zajednički traže rešenja za probleme. Kako razvija ove sposobnosti, dete postepeno uči da ne mora svaku želju odmah da zadovolji, da na nagradu ponekad treba sačekati i da vredi nastaviti s trudom i kada naiđe na prepreke. Važan deo tog razvoja čine upornost, sposobnost samomotivacije, negovanje nade, optimističnog pogleda na život i poverenja u sopstvene sposobnosti, ali i u druge ljude. Sve te osobine zajedno utiču na to kako dete doživljava sebe, reaguje na svakodnevne izazove i uspostavlja odnose sa okolinom.

Zašto emocionalne veštine ne razvijamo jednako pažljivo kao intelektualne?

Od ranog detinjstva roditelji nastoje da deci pruže što više prilika za učenje. Uključuju ih u sportske aktivnosti, omogućavaju im da uče strane jezike, upoznaju muziku, računare i brojne druge veštine za koje veruju da će im jednog dana pomoći da budu uspešnija, zadovoljnija i spremnija za život. Ipak, znanje i intelektualne sposobnosti sami po sebi nisu dovoljni za snalaženje u svim životnim okolnostima. Poslednjih decenija sve se više pažnje posvećuje značaju emocionalnih sposobnosti, kako za razvoj osobina koje povezujemo s dobrim međuljudskim odnosima, tako i za postignuća koja se obično smatraju životnim uspehom. Pojedini autori čak smatraju da emocionalna inteligencija može biti važnija od rezultata na klasičnim testovima inteligencije. Uprkos tome, razvoj tih sposobnosti često ostaje prepušten slučaju, iako se mogu učiti kroz svakodnevno vaspitanje i iskustvo. Jedno od mogućih objašnjenja nedovoljno razvijenih emocionalnih veština jeste to što ih decu ne učimo dovoljno svesno i dosledno. U isto vreme, odrasli im ne pružaju uvek primere ponašanja iz kojih bi takve vrednosti mogla spontano da usvoje. Dete posmatra kako se ljudi odnose jedni prema drugima u porodici, javnosti i svakodnevnim susretima. Ako često sluša da se poštenje, dobrota i razumevanje drugih više ne isplate, iz tih poruka stvara i predstavu o tome kakvo se ponašanje smatra korisnim ili poželjnim. Roditelji zato vrednosti deteta ne oblikuju samo onim čemu ga neposredno uče, već i svojim komentarima, postupcima i načinom na koji govore o drugim ljudima.

Zašto su prve godine života posebno važne?

I kognitivni i emocionalni razvoj zavise od više međusobno povezanih uticaja. Emocionalne veštine mogu da se razvijaju učenjem, iskustvom i promišljenim vaspitnim postupcima; iz toga nije opravdano zaključiti da je uticaj vaspitanja na kognitivne sposobnosti nevažan. Rano detinjstvo je posebno značajno: dete tada intenzivno usvaja nove načine ponašanja i reagovanja, dok njegov mozak prolazi kroz važne razvojne promene. Iskustva iz tog perioda doprinose oblikovanju obrazaca prema kojima će kasnije razumeti situacije, doživljavati osećanja i odgovarati na teškoće. Kroz svakodnevne odnose dete postepeno izgrađuje sopstvene načine suočavanja s problemima, razočaranjima i izazovima. Svrha ovog učenja nije samo da ga pripremi za uspeh, već da mu pomogne da izraste u zadovoljnu, zdravu i emocionalno stabilnu osobu.

Kako roditelji mogu nenamerno da otežaju emocionalni razvoj?

Dete se rađa sa sposobnošću da doživljava osećanja, ali tek kroz odnose s ljudima koji brinu o njemu postepeno uči da ih prepoznaje, razume i izražava. U prvim godinama života posebno je važno kako roditelji odgovaraju na njegove emocionalne reakcije. Kada odrasli primećuju šta dete oseća, prihvataju njegova osećanja, imenuju ih i pomažu mu da ih izrazi na primeren način, pružaju mu priliku da razvija emocionalno razumevanje. Ako se, međutim, osećanja uporno zanemaruju, ne prepoznaju ili odbacuju, dete može da nauči da ih potiskuje, skriva ili čak poriče. Zato se potreba malog deteta za pažnjom i uključenošću roditelja ne svodi na hranjenje, higijenu i fizičku sigurnost. Potrebna mu je odrasla osoba koja će učestvovati i u njegovom emocionalnom životu.

Kada detetu govorimo šta ne sme da oseća

Roditelji neretko pokušavaju da zaustave dečja osećanja zato što ih ona uznemiravaju, zabrinjavaju ili im deluju preterano. Često to rade u najboljoj nameri, želeći da umire dete ili da ga zaštite od neprijatnog iskustva. Ipak, takav pristup može da nauči dete da skriva svoje stvarne reakcije kako bi izbeglo negodovanje odraslih. Od najranijeg uzrasta deci se govori da ne treba da se ljute, da budu tužna ili da se plaše. Ponekad ih odrasli uveravaju da nisu gladna, žedna ili umorna upravo dok pokušavaju da izraze takvu potrebu. Bes, ljubomora, zavist, mržnja i očaj mogu se smatrati neprihvatljivim, ali se povremeno sputavaju čak i prijatna osećanja, poput snažne radosti ili zaljubljenosti. Dete može da čuje da prestane da se veseli jer sada nije vreme za to ili da nema razloga za strah, kao da svako osećanje mora da ima logično opravdanje. Posebno su složene situacije u kojima dete istovremeno ima različita osećanja prema bliskoj osobi. Na primer, dolazak mlađeg brata može da izazove toliku ljubomoru da dete u trenutku ljutnje poželi da se brat nije ni rodio. Roditelj tada može da ga uverava da ono zapravo voli brata, umesto da prepozna osećanje koje dete trenutno proživljava. Slično se dešava kada se dete povredi ili prima injekciju, a odrasli ga uveravaju da ništa ne boli, da nije strašno i da preteruje. Takva poruka može posebno da ga zbuni jer dolazi od osobe kojoj veruje. Da bismo razumeli kako se tada oseća, dovoljno je da zamislimo da nas nešto zaista boli, a bliska osoba uporno tvrdi da izmišljamo. Jednako bi neprijatno bilo kada bi nas neko uveravao da volimo osobu prema kojoj osećamo snažnu odbojnost samo zato što je drugi smatraju dobrom ili naklonjenom nama.

Šta dete može da zaključi kada njegova osećanja nisu prihvaćena?

Kada odrasli neprestano odbacuju ono što dete oseća, ono može da počne da veruje da njegova osećanja nisu važna, poželjna ili prihvatljiva. Taj zaključak, međutim, ne mora da ostane ograničen na emocije. Dete može da stekne utisak da ni ono samo, upravo takvo kakvo jeste, nije dovoljno dobro. Umesto da razume da su osećanja prirodan deo ljudskog iskustva, može da poveruje da mora da bude drugačije kako bi zaslužilo prihvatanje i ljubav roditelja. Iz takvih iskustava mogu da se razvijaju negativna slika o sebi i osećaj manje vrednosti. Dete koje sumnja u sopstvenu vrednost može teško da prepoznaje svoje dobre osobine i sposobnosti, da ih zbog nesigurnosti nedovoljno koristi i da odustaje od truda. Zbog toga može da postiže slabije rezultate nego što mu stvarne mogućnosti dozvoljavaju. Moguć je i suprotan obrazac: dete ulaže izuzetan napor, postiže odlične rezultate i stalno pokušava da dokaže svoju vrednost, ali uprkos uspehu zadržava osećaj da nije dovoljno dobro, nezadovoljstvo sobom, a ponekad i depresivno raspoloženje.

Emocionalna inteligencija roditelja oblikuje i razvoj deteta

Deca ne uče odnos prema osećanjima samo iz onoga što im govorimo. Jednako značajno može da bude kako se odrasli odnose prema sopstvenim emocijama. Zato razvoj emocionalne inteligencije deteta počinje i spremnošću roditelja da bolje razume sebe. Možemo li da prepoznamo kada smo tužni, zabrinuti, ljuti ili razočarani? Umemo li rečima da objasnimo šta osećamo ili nam je lakše da ta osećanja potisnemo? Prihvatamo li svoje emocionalne reakcije ili se stalno borimo protiv njih? Razumemo li kako su povezane s našim mislima i ponašanjem? Jesmo li svesni koliko možemo da utičemo na sopstveno raspoloženje? Ova pitanja su važna jer osoba koja teško prepoznaje svoja osećanja često ima teškoća i da ih usmeri. Teškoće u prepoznavanju i izražavanju osećanja mogu da prate psihičke i telesne tegobe, uključujući depresivna stanja. Takva povezanost sama po sebi ne dokazuje uzrok niti znači da je svako suzdržavanje emocija štetno.

Osećanja možemo da razumemo i da biramo kako ćemo reagovati

Upravljanje sopstvenim emocijama podrazumeva da pratimo svoje raspoloženje, prepoznajemo njegove promene i svesno biramo kako ćemo reagovati. Takav odnos prema osećanjima može da bude važan oslonac u svakodnevnom životu i ostvarivanju ciljeva. Emocije se mogu posmatrati kao izvor unutrašnje energije, slično gorivu koje pokreće automobil. One su deo našeg iskustva, ali ne moraju da određuju svaki naš postupak. Čak i na veoma intenzivno osećanje moguće je odgovoriti na različite načine. Snažna ljutnja, na primer, može da se izrazi plačem, vikanjem, napadom na drugu osobu ili povlačenjem. Sam doživljaj osećanja nije isto što i način na koji ćemo ga pokazati. Upravo je ta razlika važan deo emocionalnog razvoja: ne moramo da poričemo osećanja da bismo naučili da odgovorno upravljamo svojim ponašanjem.

Dete primećuje raspoloženje roditelja i kada o njemu ne govorimo

Roditelji ponekad pokušavaju da sakriju tugu, ljutnju ili zabrinutost kako ne bi opterećivali dete sopstvenim problemima. Namera je često zaštitnička, ali dete može da primeti da se nešto promenilo čak i kada odrasli o tome ćute. Ono zapaža izraz lica, ton glasa, ponašanje i emocionalnu udaljenost roditelja, ali zbog uzrasta i ograničenog iskustva ne mora pravilno da razume uzrok tih promena. U predškolskom periodu deca često tumače događaje polazeći od sopstvene uloge u njima. Zato dete može da zaključi da je ono izazvalo roditeljsku ljutnju ili tugu, čak i kada problem nema nikakve veze s njim. Može da počne da veruje da je roditelj nezadovoljan zato što ono nije dovoljno dobro, a zatim i da zbog toga ne zaslužuje ljubav.

Kada dete preuzme krivicu za osećanja odraslih

Pogrešno razumevanje roditeljskog raspoloženja može kod deteta da pokrene veoma bolne misli o sebi. Dete koje veruje da je uzrok nečije ljutnje ili tuge može da pomisli da bi drugima bilo bolje bez njega ili da nije trebalo ni da se rodi. Takve misli može da izgovori ili da ih zadrži za sebe, razvijajući unutrašnji razgovor prožet krivicom i osećajem da nije željeno. Ponavljajuća negativna uverenja mogu da postanu ukorenjeni obrasci doživljavanja sebe; izraz „životni skript” ovde opisuje takav obrazac, a ne dijagnozu ili unapred određenu sudbinu. Uobičajena dečja pitanja o smrti, kojima dete pokušava da razume život i gubitak, nisu isto što i želja da umre, samopovređivanje ili suicidalna namera. Izjave koje upućuju na samopovređivanje, želju za smrću ili suicidalne misli treba shvatiti ozbiljno i odmah zatražiti procenu kvalifikovanog stručnjaka za mentalno zdravlje. Ako postoji neposredna opasnost, ostanite uz dete i potražite hitnu medicinsku pomoć.

Kako razgovarati s detetom o sopstvenoj tuzi ili ljutnji?

Kada je roditelj zabrinut, ljut ili tužan, korisno je da detetu rečima primerenim uzrastu objasni kako se oseća i, kada je to tačno, jasno kaže da dete nije uzrok tog raspoloženja. Jednako je važno reći da ta osećanja ne menjaju ljubav prema njemu. Ako je neki detetov postupak doprineo problemu, objasnite konkretno ponašanje i njegovu posledicu, bez poruke da je dete odgovorno za upravljanje emocijama odraslih. Izvorni predlog primerene posledice, odnosno „vaspitne kazne”, ovde znači mirno postavljenu, srazmernu i uzrastu primerenu granicu, a ne fizičko kažnjavanje, ponižavanje ili zastrašivanje. Cilj je da dete razume šta može da ispravi, umesto da ostane zarobljeno u neodređenoj krivici. To ne znači da kazna sama po sebi uklanja osećaj krivice. Dete sme da izrazi ljutnju ili neslaganje s roditeljem bez povređivanja sebe ili drugih, umesto da sva negativna osećanja usmerava prema sebi. Postavljanje jasnih granica treba razlikovati od stalnog okrivljavanja deteta za emocionalna stanja odraslih.

Detetova ljutnja ne znači da je roditelj pogrešio

Mnogi roditelji teško podnose kada dete na njihove zahteve reaguje ljutnjom, tugom ili otvorenim protivljenjem. Takve reakcije mogu da ih navedu da posumnjaju u svoj vaspitni pristup i pomisle da nisu dovoljno dobri roditelji. Ipak, postavljanje granica ponekad neizbežno izaziva detetovo nezadovoljstvo, naročito kada se od njega traži nešto što samo ne želi da uradi. Kada bi roditelji zahtevali samo ono što dete već želi, njihova uloga u usmeravanju njegovog ponašanja bila bi znatno drugačija. Odgovorno vaspitanje zato povremeno podrazumeva odlučnost, zahtevnost i strogost, uz strpljenje i doslednost. Međutim, postoji važna razlika između povremenog postavljanja neprijatnih granica i odnosa u kojem je roditelj gotovo neprestano neraspoložen i redovno iskaljuje svoju frustraciju na detetu. U takvom odnosu sama uveravanja da je dete voljeno teško mogu da nadoknade štetu koju izaziva ponavljanje negativnog ponašanja.

Kakav roditeljski pristup podržava emocionalni razvoj?

Ovde se kao posebno povoljan izdvaja autoritativni vaspitni stil, u kojem su odgovornost roditelja i uloga deteta jasno određene. Dete razume koje odluke pripadaju odraslima, a u kojim situacijama ono može i treba da preuzme odgovornost. Takav odnos podrazumeva pravila, usmeravanje i doslednost, ali i razumevanje detetovih potreba. U ovom pristupu naglašava se da je za emocionalni razvoj povoljnije kada je roditelj zahtevan, ali dosledan, nego kada je izrazito blag i neprestano popušta. To ne znači da roditeljska strogost treba da isključi emocionalnu bliskost. Naprotiv, detetu su istovremeno potrebni razumevanje, podrška i granice koje mu pomažu da postepeno razvija odgovornost.

Emocionalne veštine razvijaju se učenjem i iskustvom

Emocionalna inteligencija ne razvija se samo kroz razgovor o osećanjima. Ona obuhvata širok skup sposobnosti koje se mogu podsticati svakodnevnim aktivnostima, odnosima i organizovanim učenjem. Među njima su moralne vrednosti, empatija, saradnja, uzajamno poverenje, samopouzdanje i optimizam, kao i spremnost da se vodi računa o sopstvenim potrebama i dobrobiti drugih ljudi. Jednako su važni realistično razmišljanje, pronalaženje rešenja za probleme, komunikacione i druge socijalne veštine, neverbalno sporazumevanje, sklapanje i održavanje prijateljstava, snalaženje u grupi, pristojno ponašanje i smisao za humor. Dete takođe uči kako da odgovori na uspeh i neuspeh, razvije emocionalnu snagu, prepozna intenzitet sopstvenih osećanja i postepeno njima upravlja. Sve to povezuje emocionalni razvoj s jačanjem psihičkih i telesnih sposobnosti.

Kako početi s razvojem emocionalne inteligencije od najranijeg uzrasta?

Razvoj emocionalnih sposobnosti u prvim godinama života oslanja se na dva povezana procesa: roditelj unapređuje sopstvenu emocionalnu inteligenciju i svesno uči dete kroz reči, iskustva i svakodnevni odnos. Nije dovoljno samo govoriti o razumevanju, strpljenju ili poštovanju ako dete nema priliku da te vrednosti doživi u stvarnim situacijama. Igra, zajedničko vreme, dodir, masaža, pažljivo odabrani vaspitni postupci i roditeljevo razumevanje sopstvenog stresa neki su od načina na koje se gradi emocionalna povezanost. Kroz takve aktivnosti dete oseća da je voljeno, prihvaćeno i važno osobama koje o njemu brinu. Način na koji se odrasli odnose prema njemu istovremeno postaje model iz kojeg uči kako će se kasnije odnositi prema roditeljima i drugim ljudima.

Povezanost emocionalne sigurnosti i celokupnog razvoja

Kada roditelji kroz igru, druženje, razumevanje i podršku pomažu detetu da razvije veru u sebe, stvaraju povoljne uslove za njegov psihomotorni i emocionalni razvoj. Dete koje se oseća sigurnije može lakše da koristi svoje sposobnosti i spremnije da učestvuje u aktivnostima kroz koje napreduje. U izvornom materijalu ovaj pristup povezuje se i s prevencijom kasnijih teškoća, uključujući depresiju, agresivno ponašanje, zavisnosti, kriminalno ponašanje i zdravstvene probleme. Takvi složeni ishodi ne mogu se svesti na jedan uzrok, niti se određenim načinom vaspitanja može garantovati njihovo sprečavanje. Pojava teškoća zato nije dokaz roditeljskog neuspeha. Važna poruka je da rana emocionalna iskustva imaju ulogu u dugoročnoj dobrobiti deteta, a ne da sama određuju njegov budući život.

Sedamnaest načina da podržite emocionalni razvoj dece predškolskog i školskog uzrasta

Kako dete raste, njegove emocionalne potrebe postaju složenije, a svakodnevni odnosi pružaju sve više prilika da uči da razume sebe i druge. Sledeće preporuke obuhvataju iskrenost, prijateljstvo, samostalnost, upornost, postavljanje granica, odgovorno korišćenje medija i razvijanje zdravih životnih navika.

1. Gradite odnos u kojem iskrenost važi za obe strane

Dete lakše razume značaj iskrenosti kada je vidi i u ponašanju roditelja. Zato je važno da odrasli s njim budu otvoreni i da mu govore istinu, a da isto očekuju i od njega. Iskrenost tada nije samo pravilo koje roditelj nameće, već vrednost koju dete prepoznaje u uzajamnom poverenju i svakodnevnoj komunikaciji.

2. Objasnite važne porodične probleme na način primeren uzrastu

Deca često primete da se u porodici događa nešto važno čak i kada odrasli o tome ne govore. Zato potpuno prikrivanje problema može da pojača njihovu zabrinutost. Ako među roditeljima postoje ozbiljna neslaganja ili dolazi do razvoda, detetu treba objasniti da je reč o problemu odraslih: roditeljima takva situacija nije laka, ali oni su odgovorni za njeno rešavanje. Posebno je važno jasno reći da dete nije krivo i da popravljanje odnosa među roditeljima nije ni njegova obaveza ni nešto što je u njegovoj moći. Slična otvorenost potrebna je kada roditelj izgubi posao ili kada neko u porodici umre. To ne znači da dete treba upoznati sa svim intimnim pojedinostima života odraslih. Cilj je da dobije istinite informacije koje može da razume, bez nepotrebnog emocionalnog opterećenja. Iskrenost je povezana i s načinom na koji roditelji reaguju kada dete prikriva istinu. Ako dete slaže, to ne znači automatski da je po prirodi neiskreno. Ponekad se plaši preterane roditeljske ljutnje ili razočaranja i pokušava da izbegne takvu reakciju. Na primer, može da prećuti lošu ocenu kako bi od neprijatne situacije zaštitilo i sebe i roditelja. Kod dece predškolskog uzrasta treba uzeti u obzir i to da još mogu teško da razlikuju stvarne događaje od sopstvene mašte. Ono što odraslima izgleda kao laž ponekad je izmišljena priča bez namere da se neko prevari.

3. Pomozite detetu da sklapa i čuva prijateljstva

Odnosi s vršnjacima pružaju detetu prilike da uči saradnju, uzajamno razumevanje i održavanje društvenih veza. Roditelji to mogu da podrže tako što će mu omogućiti da se druži s drugom decom, pozivati prijatelje na rođendane i organizovati susrete drugim povodima. Važno je i da ne budu preterano kritični prema detetovom izboru prijatelja, kako bi mu ostavili prostor da gradi sopstvene odnose i stiče iskustva među vršnjacima.

4. Učite dete pristojnosti i uvažavanju drugih

Ljubazno i učtivo ponašanje prema ljudima važan je deo socijalnog razvoja. Dete treba postepeno da usvaja naviku da se prema drugima odnosi s poštovanjem, bez obzira na okolnosti u kojima se susreću. Roditeljski zahtev za pristojnim ponašanjem pritom ima veću težinu kada ga odrasli podržavaju sopstvenim primerom.

5. Podstičite brigu za ljude kojima je potrebna pomoć

Empatija se može podsticati konkretnim iskustvima u kojima dete ima priliku da učini nešto korisno za drugu osobu. Roditelji mogu da ga ohrabruju da pomaže deci i odraslima koji su bolesni, žive u siromaštvu, ranjiviji su ili prolaze kroz teške životne okolnosti. Učešće u društveno korisnim aktivnostima takođe može da doprinese razumevanju tuđih potreba i osećaju da sopstvenim postupcima može pozitivno da utiče na život drugih.

6. Budite dosledni u pravilima koja smatrate važnim

Roditeljska popustljivost ponekad nije rezultat promišljene vaspitne odluke, već svakodnevnog umora i nedostatka vremena. Kada je roditelj preopterećen, može da mu bude najlakše da detetu da ono što traži kako bi nakratko dobio mir i završio svoje obaveze. Međutim, ako se takav obrazac stalno ponavlja, pravila postaju sve manje jasna. Zato se ovde preporučuje autoritativan pristup u kojem roditelj zadržava odgovornost za važne odluke i ne odustaje od granica samo zato što dete izražava nezadovoljstvo.

7. Učite dete da ne odustaje posle prvog neuspeha

Upornost se razvija kada dete dobije priliku da nastavi da pokušava i nakon što nešto nije uspelo iz prve. Roditelj može mnogo da pomogne tako što će ga strpljivo ohrabrivati da pokuša ponovo, potraži drugačiji pristup ili uloži dodatni trud. Cilj nije zahtevati savršen rezultat, već pomoći detetu da teškoću ne doživljava kao automatski razlog za odustajanje.

8. Ne preuzimajte probleme koje dete može samo da reši

Roditelji u želji da pomognu često nesvesno uskraćuju detetu prilike za samostalno učenje. Ako odrasli redovno rade domaće zadatke umesto njega ili rešavaju svaki sukob s vršnjacima, mogu da mu pošalju poruku da nije sposobno da se samo nosi s izazovima. Dete s vremenom može da prihvati takvu sliku o sebi i prestane da se trudi. Zato je korisnije pružiti podršku, ali odgovornost za zadatak prepustiti detetu kada je ono sposobno da je preuzme. U sukobe s drugom decom nije potrebno automatski se uključivati, osim kada postoji ozbiljna neravnoteža moći, zlostavljanje ili druga situacija u kojoj je potrebna zaštita. Za razvoj samopouzdanja slabija ocena koju je dete dobilo sopstvenim radom može imati veću vaspitnu vrednost od odlične ocene ostvarene zahvaljujući tuđem radu.

9. Dopustite detetu da upozna i vaše nesavršenosti

Roditelji ne moraju stalno da predstavljaju svoje detinjstvo kao niz uspeha i besprekornog ponašanja. Povremeni razgovori o sopstvenim slabostima, teškoćama i greškama mogu da povećaju bliskost i ojačaju roditeljski autoritet zasnovan na poverenju. Dete tako dobija priliku da razume da ni odrasli nisu uvek uspešni u svemu. Ipak, priznavanje sopstvenih nedostataka ne znači da iste postupke treba automatski dopuštati detetu. Roditelj i dalje ima odgovornost da ga usmerava prema ponašanju koje smatra ispravnim.

10. Ograničite vreme pred televizorom

U okviru strogog, preventivnog roditeljskog pristupa, autor preporučuje da se gledanje televizije posle treće godine ograniči na ukupno jedan do dva sata nedeljno. To je svesno restriktivan autorski savet, a ne univerzalna brojčana granica koju propisuju SZO ili AAP. Viša gornja granica u nekoj smernici ne znači da dete mora toliko vremena da provodi pred ekranom. Posebnu pažnju zaslužuje sadržaj: česta izloženost nasilju na televiziji može da bude povezana sa smanjenom osetljivošću na tuđu patnju, ali to nije neizbežan ishod za svako dete. Namera ovog pristupa je da ostavi više prostora za odnose, igru i druga iskustva, bez tvrdnje da svaka pojedinačna minuta gledanja nužno uzrokuje štetu.

11. Posebno obratite pažnju na ekrane u najranijem detinjstvu

Za decu mlađu od tri godine autor preporučuje izbegavanje televizijskih i drugih sadržaja na ekranima, uključujući sadržaje na računarima. Reč je o preventivnom roditeljskom izboru koji daje prednost neposrednom kontaktu, igri i iskustvima iz stvarnog okruženja. Brigu o ranom razvoju mozga ne treba pretvarati u tvrdnju da svako kratko izlaganje ekranu uzrokuje oštećenje. Stručne smernice razlikuju se u zavisnosti od uzrasta, sadržaja i načina korišćenja, pa ovaj stroži autorski pristup nije predstavljen kao jedinstveno pravilo svih zdravstvenih organizacija. Njegova poruka ostaje jasna: u najranijem detinjstvu prednost imaju odnosi i aktivnosti bez ekrana.

12. Razlikujte mogućnosti digitalnih aktivnosti od njihovih ograničenja

Uz preventivne preporuke o ekranima, korisno je razlikovati pojedine digitalne aktivnosti. Izvorni materijal navodi mogućnost da određeni računarski sadržaji i igre podstiču neke emocionalne veštine, ali ne precizira na koje vrste igara, uzraste ili sposobnosti misli. Zato ovu mogućnost ne treba predstavljati kao dokaz da su sve igre korisne za emocionalni razvoj, niti kao razlog da se zanemare preporučena ograničenja. Važno je razmotriti konkretan sadržaj i način korišćenja, umesto da se svim digitalnim aktivnostima pripisuje isti učinak.

13. Svakog dana odvojite vreme samo za dete

Svakodnevna povezanost s detetom ne mora uvek da podrazumeva duge ili posebno organizovane aktivnosti. Važno je pronaći makar malo vremena za zajedničku igru, druženje ili razgovor. Takvi trenuci pružaju priliku da se bolje upoznate, izgradite emocionalnu bliskost i razumete šta dete doživljava. Redovan kontakt omogućava detetu da oseti roditeljsku zainteresovanost i prisustvo.

14. Prihvatite osećanja i učite odgovornom ponašanju

Detetu treba omogućiti da slobodno govori o onome što oseća, bez uveravanja da ne bi smelo tako da se oseća. Osećanja ne biramo na isti način kao postupke i ona ne nestaju samo zato što neko kaže da nisu opravdana. Međutim, način na koji ih pokazujemo može da se uči i usmerava. Zadatak roditelja zato nije da zabranjuje ljutnju, tugu ili strah, već da pomogne detetu da ih prepozna, razume i izrazi bez povređivanja sebe ili drugih. Dete sme da bude ljuto, a istovremeno treba da uči da ljutnja ne opravdava svaki oblik ponašanja.

15. Negujte smisao za humor

Smisao za humor takođe ima mesto u emocionalnom razvoju. Zajednički smeh i negovanje humora mogu da budu deo svakodnevnih porodičnih odnosa. Kroz takva iskustva dete upoznaje i vedriju stranu međuljudske komunikacije, a humor postaje još jedan način izražavanja i povezivanja s drugima.

16. Razvijajte navike koje podržavaju fizičko i emocionalno zdravlje

Briga o emocionalnom razvoju povezana je i s načinom života porodice. Roditelji mogu zajedno s detetom da usvajaju zdravije navike, uključujući uravnoteženu ishranu, fizičko kretanje i aktivnosti primerene njegovim mogućnostima. Posebno mesto imaju tehnike opuštanja i načini suočavanja s anksioznošću i stresom. Takve navike nisu namenjene samo detetu: i roditelj kroz njih može da razvija sposobnosti koje mu pomažu da se lakše nosi sa svakodnevnim opterećenjima.

17. Pokažite detetu optimističan odnos prema životu

Dete svoj odnos prema teškoćama velikim delom oblikuje posmatrajući kako se s njima suočavaju odrasli. Kada roditelj nastoji da zadrži nadu, traži rešenja i ne odustaje pred problemima, dete dobija primer optimističnog razmišljanja. Optimizam se uči i od roditelja: možemo da tražimo moguća rešenja ili načine da se nosimo s problemima, čak i kada ne možemo potpuno da ih otklonimo. Takav pristup ne znači zanemarivanje teškoća, već razvijanje spremnosti da ih razumemo i da, uprkos preprekama, nastavimo da tražimo izlaz.

Nazad u Centar za roditelje