Emocionalna povezanost majke i bebe
Beba počinje da upoznaje ljude mnogo pre nego što može da razume njihove reči. Hranjenje, presvlačenje, nošenje i uspavljivanje donose joj bezbroj malih iskustava o tome kako izgleda odnos sa drugom osobom. Nežnost, pažnja i odgovaranje na njene potrebe nisu dodatak koji dolazi na red tek kada se završi praktična nega, već sastavni deo te nege. Kroz ponovljene susrete razvijaju se bliskost i očekivanje da će neko pomoći kada je teško. Emocionalna povezanost koju majka oseća prema bebi i bebina privrženost osobi koja o njoj brine tesno su povezane, ali označavaju različite doživljaje. Prva se odnosi na majčina osećanja prema bebi i njihovom odnosu, dok privrženost označava odnos u kome dete traži zaštitu, utehu i sigurnost. Ni jedno ni drugo iskustvo ne mora da nastane odjednom niti da prati unapred određen raspored. Majka često ima središnju ulogu, ali beba može da izgradi bliske, pouzdane odnose i sa ocem i sa drugim osobama koje redovno brinu o njoj.

Sadržaj članka
Šta beba prepoznaje u svakodnevnom kontaktu
Novorođenče još ne razume značenje rečenice, ali već oseća kako mu se obraćamo. Oseća način na koji ga držimo, čuje promene u tonu glasa i posmatra lice i pokrete osobe koja mu prilazi. Miran govor, nežan dodir i opušteno telo odraslog mogu da učine susret prijatnijim. Žurba i napetost, s druge strane, mogu da se izraze kroz nagle pokrete, čvršći stisak ili drugačiji glas. Ovakva neverbalna komunikacija ostaje važna tokom celog života, pa briga o bebi podrazumeva više od pravilno obavljenih zadataka. Važno je i kako se oseća onaj ko je neguje, mada trenutak umora ili nervoze ne znači automatski da je odnos narušen. Nijedan roditelj ne može stalno da bude smiren. Kada prepozna sopstveni umor, nezadovoljstvo ili napetost i pronađe način da ih ublaži, lakše će ponovo prići bebi sa više strpljenja. Za dete je važan odnos u kome uglavnom preovlađuju toplina, pažnja i dostupnost, a ne savršeno raspoloženje odraslog pri svakom susretu.
Hranjenje kao vreme za bliskost
Uz hranu, beba tokom obroka doživljava i glas, dodir i prisustvo osobe koja je hrani. Zato hranjenje može da bude prilika za povezivanje kada odrasli prate njen ritam i reakcije. Roditelju je obično lakše da ostane opušten ako dete rado prihvata dojku, flašicu ili ponuđeni obrok. Odbijanje hrane može da izazove zabrinutost, strah i osećaj bespomoćnosti jer ne zna kako da pomogne. Kada teškoće potraju, mogu da se jave frustracija i ljutnja, pa i insistiranje da dete jede uprkos otporu. Takva napetost dodatno otežava obrok. Glad i apetit prirodno podstiču hranjenje, ali ne objašnjavaju svaku poteškoću i ne treba očekivati da će sama glad sve rešiti. Korisnije je pratiti znake gladi, sitosti i nelagodnosti nego prisiljavati dete da pojede unapred određenu količinu. Dugotrajnije odbijanje hrane, nedovoljan unos ili slabije napredovanje zahtevaju stručnu procenu. Podrška roditelju i procena detetovih potreba mogu da pomognu da se prekine krug brige i pritiska i da hranjenje ostane zajedničko iskustvo, umesto nadmetanja.
Dodir je i nega i komunikacija
Pranjem i presvlačenjem zadovoljavamo praktične potrebe bebe, ali način na koji je dodirujemo može da joj pruži i telesnu prijatnost, pažnju i bliskost. Držanje u naručju, milovanje i drugi nežni dodiri mogu da joj pomognu da se umiri i da doprinesu regulisanju telesnih reakcija. Dodir se razmatra i u vezi sa odgovorom organizma na stres i procesima kao što je varenje, koji su povezani sa ukupnim funkcionisanjem tela; ta povezanost ne predstavlja obećanje određenog zdravstvenog efekta. Potreba za ljudskom blizinom traje i posle najranijeg uzrasta, ali u prvoj godini ima posebno mesto, dok beba tek razvija načine da izrazi svoje potrebe i da se umiri. Blaga masaža, maženje ili pokreti primereni uzrastu mogu da budu deo zajedničkog vremena ako prijaju i bebi i odraslom. Ako dete okreće glavu, postaje napeto ili pokazuje nezadovoljstvo, kontakt treba prilagoditi, umesto nastavljati samo da bi se postupak završio. Vrednost ovog susreta manje zavisi od savladane tehnike, a više od pažljivog praćenja bebine reakcije i prijatnosti koju zajedno doživljavaju.
Prvi razgovori: pogled, glas i osmeh
Bebi vredi pričati i pevušiti mnogo pre nego što razume reči. Tako upoznaje glasove bliskih ljudi, sluša njihov ritam i dobija priliku da odgovori na svoj način. Tokom prvih meseci ova razmena postaje sve primetnija: u prvom mesecu može da se uoči usmeravanje pogleda ka licima, u drugom češće uzvraćanje osmeha, a približno u trećem izraženije odgovaranje glasom. To nisu rokovi prema kojima treba svakodnevno procenjivati dete. I vreme pojavljivanja i redosled reakcija razlikuju se od bebe do bebe. Neka se umiri čim čuje poznat glas ili vidi da joj majka prilazi, pa prestane da plače i pre nego što je uzme u naručje. Drugoj će biti potrebna dodatna uteha. Pogled, osmeh i naizmenično oglašavanje pokazuju da beba aktivno učestvuje u odnosu, umesto da samo prima negu. Već u prvoj godini iz ovih jednostavnih razmena nastaju najraniji oblici zajedničke igre.
Kako dete kroz rana iskustva upoznaje svet
To što malo dete kasnije neće moći rečima da opiše neki rani događaj ne znači da tada ništa nije primećivalo niti učilo. Od prvih dana beba sluša, posmatra, dodiruje, kreće se i upoznaje sopstveno telo. Čulima istražuje predmete, ljude i promene oko sebe. Veliki deo tog učenja odvija se spontano, tokom sasvim obične brige: hranjenja, nege, presvlačenja, razgovora i igre. Roditelji zato ne moraju svaki trenutak da ispune posebno osmišljenim aktivnostima za podsticanje razvoja. Važnije je da svakodnevica pruža dovoljno prijatnih susreta i prilika za istraživanje, uz podsticaje usklađene sa detetovim mogućnostima. Pažljivim posmatranjem odrasli mogu da prepoznaju kada beba želi da nastavi kontakt, a kada joj je potrebna pauza. Učenje tada ostaje deo odnosa u kome se njene reakcije prate i uvažavaju, umesto zadatka koji mora da se završi bez obzira na njeno raspoloženje.
Šta dete uči o sebi i drugim ljudima
Plačem, izrazom lica ili pokretom dete pokušava nešto da saopšti. Kada odrasla osoba uoči taj signal i nastoji da odgovori, ono iznova doživljava da su njegove potrebe važne. Kroz ponavljanje takvih iskustava počinje da očekuje da na bliske ljude može da se osloni i da će od njih dobiti pomoć. Postepeno se razvija i osećaj da zaslužuje pažnju i ljubav. U psihološkom smislu, ranu predstavu o svetu čine upravo takva očekivanja: mogu li da verujem drugima, hoće li neko biti uz mene kada mi je teško i jesam li vredan bliskosti? Beba još ne može da izgovori ova pitanja; ona opisuju ono što kroz odnose saznaje o sebi i svojoj okolini. Rana iskustva mogu dugoročno da utiču na samopouzdanje, odnose i doživljaj sopstvenih sposobnosti. Ipak, ona nisu nepromenljiva presuda o budućnosti. Reč je o važnoj osnovi razvoja, a ne o tvrdnji da jedan odgovor ili jedan propušten trenutak unapred određuje čitav kasniji život.
Ljubav koja ne zavisi od uspeha
Detetu je potrebno iskustvo da pripada porodici i da je voljeno i kada ne uspe, pogreši ili se ponaša drugačije nego što odrasli očekuju. Takvo prihvatanje podržava samopoštovanje koje ne zavisi samo od poslušnosti, pohvala i tuđeg odobravanja. Kako sazreva, dete može lakše da razume da pohvala govori o nečemu što je dobro uradilo, a kritika o postupku koji može da promeni, bez zaključka da one određuju njegovu vrednost kao osobe. Rana emocionalna sigurnost zato je važna i za odnos prema sebi i za kasniju sposobnost uspostavljanja bliskih veza. Pouzdana privrženost može da ima zaštitnu ulogu u mentalnom zdravlju i psihosocijalnom razvoju, ali ne garantuje život bez teškoća. Ni najpažljivija nega ne može da isključi svaku psihičku ili razvojnu poteškoću. Njena važnost je u tome što podržava poverenje, emocionalnu otpornost i sposobnost suočavanja sa izazovima, a ne u obećanju da izazova neće biti.
Bliskost ne zahteva stalno odricanje
Ako se emocionalne potrebe predstavljaju kao dugačak spisak zahteva, roditeljstvo može da izgleda kao posao u kome nikada nije urađeno dovoljno. U stvarnom odnosu mnogo toga se uči postepeno. Roditelji upoznaju bebine reakcije i stiču osećaj za ono što joj prija; intuicija može da im bude korisna kada je prate posmatranje i spremnost da promene pristup. Neka odricanja su neizbežna, a pojedinoj deci potrebno je više prilagođavanja. Ipak, kada postoji izbor, bliskost ne mora da se vezuje za aktivnost koja odraslom stvara nelagodnost. Roditelji koji ne uživaju u masiranju bebe mogu da pevaju, pričaju joj, nose je ili se igraju sa njom. Važno je da odabrana aktivnost odgovara i detetu i osobi koja ga neguje. Zajedničko uživanje nije suvišan dodatak dobroj brizi. Ono može da pomogne da odnos ostane topao i da roditelj svaki susret ne doživljava kao još jednu obavezu koju treba da izdrži.
Odgovaranje na plač ne razmažuje bebu
Beba plačem javlja da joj je nešto potrebno ili da joj nešto smeta. Kada joj odrasli priđu i pokušaju da je umire, ona doživljava da njen poziv stiže do nekoga ko će pomoći. Pažnju zaslužuju i drugi pozivi na razmenu: osmeh, pogled, oglašavanje ili pokret kojim traži kontakt. U prvoj godini nežno tešenje i zadovoljavanje potreba ne treba poistovećivati sa preteranim popuštanjem. Beba još nema razvijene sposobnosti da se u svakoj situaciji sama smiri i u velikoj meri se oslanja na odrasle. Topla nega koja prati njene potrebe zato nije prepreka kasnijoj samostalnosti. Ona pruža iskustvo pouzdanog odnosa iz koga dete postepeno može da krene u istraživanje. Odgovor na plač ne podrazumeva da roditelj svaki put odmah zna njegov uzrok ili uspe da ga zaustavi. Važni su trud da razume dete i ponovljena iskustva dostupnosti, kroz koja se privrženost razvija.
Zašto nam je potrebna privrženost
Povezanost sa drugim ljudima nije sporedna potreba. Različiti psihološki pravci različito su objašnjavali ljudsku motivaciju: Frojd je posebno naglašavao nagone, dok pristupi usmereni na odnose ističu potrebu za bliskošću i kontaktom. Ove istorijske razlike pomažu da se razume zašto se povezanost posmatra kao osnovna ljudska potreba, a ne samo kao posledica zadovoljene gladi. Teško iskustvo izolacije, uključujući boravak u samici kao kaznu, pokazuje koliko odsustvo ljudskog kontakta može da bude bolno. Kod bebe blizina ima i neposrednu zaštitnu ulogu. Ona ne može sama da nabavi hranu, otkloni opasnost ili organizuje negu. Ostajanje uz osobu koja to može povećava mogućnost da dobije pomoć. Iz evolucione perspektive razumljivo je, stoga, da dete nastoji da održi blizinu i da može snažno da se uznemiri kada se ta osoba udalji. Traženje kontakta nije slabost, već deo odnosa u kome se potreba za zaštitom prepliće sa razvojem emocionalne bliskosti.
Dete može da razvije sigurnu privrženost prema više osoba
Središnje mesto koje majka ima u mnogim porodicama ne znači da samo biološko majčinstvo određuje ko detetu može da pruži sigurnost. I otac i druge bliske osobe mogu da postanu oni kojima se dete obraća za utehu i zaštitu ako su redovno uključeni u brigu, pažljivi i emocionalno dostupni. Važni su kontinuitet nege, toplina i osetljivost na detetove potrebe, a ono može da izgradi više ovakvih odnosa. Pouzdana povezanost podržava emocionalni, intelektualni i telesni razvoj. Ozbiljan, dugotrajan nedostatak nege, bliskosti i odgovarajućih podsticaja može da bude povezan sa teškoćama u govoru, kretanju, učenju i opštem zdravlju. To ne opisuje povremeni roditeljski umor niti opravdava pripisivanje svake razvojne teškoće porodičnim odnosima. Na razvoj i kasnije zdravlje utiču brojne biološke i životne okolnosti. Stabilna privrženost može da smanji rizik od određenih emocionalnih teškoća i problema u ponašanju, ali ne isključuje mogućnost kasnijeg nasilja, zavisnosti, delinkvencije ili drugih ozbiljnih problema.
Majčina povezanost sa bebom može da raste postepeno
Predstava da porođaj svaku ženu odmah ispuni bezgraničnom ljubavlju može da bude veoma bolna za majku čije je iskustvo drugačije. Osećanja posle rođenja deteta mogu da budu složena, a bliskost može da se razvija polako. Majka i beba tek se upoznaju. Kroz negu, zajedničko vreme i privikavanje na novu ulogu majka uči da prepoznaje bebine reakcije, a njihov odnos postaje sve prisniji i dobija lična obeležja. Odsustvo snažnog osećaja povezanosti pri prvom susretu samo po sebi ne znači da sa majkom nešto nije u redu. Ne mora da glumi emociju koju još ne oseća niti da svoje iskustvo stalno meri prema tuđim pričama. Potrebni su prostor da odnos sazreva i podrška koja olakšava svakodnevni život. Majčina osećanja prema bebi i način na koji se o njoj brine mogu da se razvijaju zajedno, bez očekivanja da sve bude potpuno izgrađeno odmah nakon porođaja.
Važno je govoriti i o teškim osećanjima
Kada je pod velikim opterećenjem, majka može da oseti ljutnju, frustraciju, odbojnost ili emocije koje teško priznaje čak i sebi. Društvena slika majčinstva koja ističe ljubav, sreću i požrtvovanost može dodatno da oteža razgovor o takvim iskustvima. Ćutanje, međutim, ne smanjuje teret. Razgovor bez osuđivanja, sa partnerom, članom porodice ili stručnom osobom, omogućava joj da kaže šta joj se dešava i dobije podršku, umesto da bude proglašena lošom majkom. Pomoć je važna i za nju i za odnos sa bebom. Ako oseti snažne impulse da povredi sebe ili dete, potrebno je da odmah potraži stručnu pomoć; u neposrednoj opasnosti potrebna je hitna pomoć. Takve situacije ne mogu da se svedu na poruku da treba da se smiri ili bude zahvalna. Razumevanje i pravovremena podrška mogu da joj pomognu da se nosi sa opterećenjem i postepeno gradi bliskiji i sigurniji odnos sa detetom.
Svaka beba u odnos unosi svoj temperament
Na razvoj odnosa utiču i beba i odrasli, kao i okolnosti u kojima žive. Deca se od početka razlikuju po potrebama i reakcijama, pa količina dodira, igre ili razgovora koja jednoj bebi prija drugu može da preoptereti. Neke bebe plaču često i dugo, dok su druge mirnije; neke se brzo uteše, a druge je teško umiriti i kada roditelj strpljivo isprobava različite pristupe. Razlikuju se i sisanje i hranjenje. Jednoj bebi dojenje od početka ide lako, dok druga teško prihvata dojku, ima drugačiji apetit ili ritam obroka, odbija hranu ili češće povraća. Ni osetljivost na zvuk i svetlost nije jednaka. Roditelj koji smanjuje nadražaje osetljivoj bebi možda se upravo dobro prilagođava njenim potrebama, iako nekome sa strane deluje da joj previše ugađa. Razlikuju se i potrebe za maženjem: neka deca uživaju u dugom telesnom kontaktu, dok druga jasno pokazuju kada im je dosta. Razumeti te razlike znači pronaći način povezivanja koji odgovara tom detetu, umesto očekivati da sve bebe jednako reaguju na istu negu.
Pomoć roditelju je i pomoć bebi
Bebino ponašanje utiče i na to koliko se roditelj oseća sposobnim. Uz dete koje mirno spava, dobro jede i napreduje obično je lakše osetiti sigurnost i zadovoljstvo. Dugotrajan plač, teškoće sa hranjenjem i isprekidan san mogu, nasuprot tome, da iscrpe majku i stvore utisak da sve radi pogrešno. Kada je umorna i obeshrabrena, ima manje energije za nove pokušaje, iako upravo tada bebine potrebe mogu da budu posebno zahtevne. Neke bebe imaju složene potrebe koje roditelj teško može sam da razume. U takvim okolnostima podrška oca, porodice, lekara, stručnjaka za razvoj i drugih uključenih osoba nije samo nešto što bi roditelju prijalo. Ona može da omogući roditelju da se odmori, bolje razume dete i povrati poverenje u svoje sposobnosti. Ponekad je najvažniji korak za dobrobit bebe upravo podrška odraslom koji brine o njoj, kako bi nastavio da odgovara na njene potrebe sa više sigurnosti i manje osećaja da je prepušten sam sebi.
Bebini signali upoznaju se kroz iskustvo
Razumevanje onoga što beba pokušava da saopšti nije veština koju svaki roditelj u potpunosti poseduje od prvog dana. Razvija se kroz posmatranje, pokušaje i zajedničko iskustvo. Majci pomažu dostupnost i odgovaranje na potrebe bez nepotrebnog odlaganja, kao i spremnost da se prilagodi promenama bebinog ritma. Kruto očekivanje da svaki dan mora da prati unapred zamišljen raspored lako postaje izvor napetosti. Kada postupak koji je juče umirivao bebu danas više ne pomaže, potrebni su strpljenje i domišljatost. Korisnije je pokušati drugačije nego zaključiti da odnos ne uspeva. Sve to postaje zahtevnije kada negu prate zdravstvene brige, emocionalno opterećenje, porodične teškoće ili finansijski problemi. Mogućnost majke da se posveti detetu zato ne može da se odvoji od podrške koju i sama dobija. Razumevanje partnera, porodice i zajednice može da olakša upravo onu svakodnevnu pažnju i odgovaranje na potrebe od kojih beba ima koristi.
Porodici su potrebni podrška i mogućnost izbora
Kvalitet odnosa ne razvija se nezavisno od životnih uslova. Sigurnost i mogućnost da porodica organizuje brigu prema svojim potrebama važni su i roditeljima i detetu. Jednoj majci odgovara da u prvim godinama duže ostane kod kuće, dok druga želi ili mora ranije da uskladi roditeljstvo sa radom van kuće. Nijedan izbor sam po sebi ne govori koliko voli svoje dete. Proglašavanje jednog modela jedinim ispravnim zanemaruje razlike u mogućnostima, željama i obavezama porodica. Važno je da odluke ne nastaju pod nepotrebnim pritiskom i da ih prate podrška i pouzdana briga o detetu. Kada roditelji imaju više prostora da izaberu izvodljiva rešenja, lakše organizuju svakodnevicu u kojoj se potrebe dece i odraslih ne doživljavaju kao neprekidno suprotstavljene.
Privrženost i postepeno odvajanje
Bliskost ne podrazumeva da dete sve vreme mora da ostane uz roditelja. Odrastanje uključuje susrete sa drugim ljudima, upoznavanje novih mesta i iskustva izvan neposredne porodične zaštite. Rastanak može da bude bolan u svakom životnom dobu, ali ga malo dete često doživljava posebno snažno: još ne može samo da zadovolji svoje potrebe niti uvek razume da je odsustvo privremeno. Dozivanjem, plačem ili držanjem uz roditelja pokušava da zadrži blizinu osobe koja ga štiti. Istovremeno, postepeno proširivanje iskustava važan je deo razvoja samostalnosti i ličnosti. Cilj zato nije izbeći svaki rastanak, već pomoći detetu da ga podnese u skladu sa uzrastom, zrelošću i prethodnim iskustvima. Samostalnost se lakše razvija kada novo iskustvo ima oslonac u poznatom odnosu, nego kada mu se bliskost uskraćuje da bi očvrsnulo.
Kada strah od odvajanja postaje uočljiviji
Uznemirenost zbog udaljavanja bliske osobe obično postaje primetnija između šestog i osmog meseca. Može da prati rano detinjstvo, kod neke dece približno do četvrte godine, a reakcije su često naročito snažne između šestog meseca i druge godine. Ovi rasponi nisu raspored koji sva deca moraju da prate niti granica između tipičnog i atipičnog razvoja. Jačina i trajanje straha znatno se razlikuju. Jedna beba relativno lako prihvati kratak boravak sa poznatom osobom, dok druga protestuje i potrebno joj je više vremena. Važne su i okolnosti: ko ostaje sa detetom, koliko poznaje prostor i kako je podnelo ranija odvajanja. Razumevanje razvojne potrebe za blizinom pomaže odraslima da strah ne protumače kao neposlušnost. Podršku tada mogu da prilagode detetu, umesto da od njega očekuju reakciju koju pokazuje neko drugo dete.
Fizičko prisustvo nije isto što i emocionalna dostupnost
Roditelj može da bude u istoj sobi sa detetom, a da mu ipak bude teško da odgovori na njegove telesne ili emocionalne potrebe. Dugotrajna depresija, bolest, ozbiljni sukobi među partnerima ili u porodici, finansijski teret i određene teškoće mentalnog zdravlja ili ličnosti mogu da otežaju dostupnost. To ne znači da dijagnoza sama po sebi predstavlja zanemarivanje niti da otkriva kakav odnos neko ima sa detetom. Važno je sagledati stvarnu negu i podršku koja je porodici dostupna. Fizičko odvajanje, emocionalna nedostupnost i zanemarivanje ne treba izjednačavati. Dete može da ima toplu i pouzdanu brigu druge osobe dok roditelj radi, kao što može da oseća manjak bliskosti uz odraslog koji je fizički prisutan. Kada se ove situacije razlikuju, pomoć može da se usmeri na ono što zaista nedostaje, bez automatskog okrivljavanja roditelja zbog bolesti ili teških životnih okolnosti.
Zašto neka odvajanja posebno teško padaju
Detetove osobine, ranija iskustva i odnosi sa bliskim ljudima oblikuju njegove reakcije na odvajanje; slični obrasci ponekad se uočavaju kod više članova iste porodice. Značajno može da bude i to kako roditelj doživljava rastanak. Odrasli obično postepeno uče kada je potrebna dodatna zaštita, a kada treba omogućiti novi korak. Ipak, stalna zabrinutost za bezbednost može da preraste u ograničavanje gotovo svakog pokušaja samostalnosti. Dete koje oseti taj strah može i samo da počne da doživljava svet kao opasan i da bude nesigurnije u kontaktu sa vršnjacima i drugim odraslima. U izraženijim slučajevima teško podnosi i kratko odsustvo roditelja, dok roditelj oseća da ne sme da ga ispusti iz vida. To može da oteža osamostaljivanje, ali nije razlog da se bilo ko od njih okrivljuje. Otac ili druga poznata osoba mogu postepeno da preuzimaju deo brige i pomognu detetu da stekne poverenje i izvan odnosa sa majkom.
Prerano forsiranje samostalnosti ne otklanja strah
Suprotna teškoća javlja se kada se od deteta očekuje da što pre prestane da traži blizinu. Roditelji mogu da veruju da ga time pripremaju za život ili sprečavaju razmaženost, pa uvode odvajanja za koja ono još nije spremno. Ako je iskustvo previše zahtevno, ne mora da dovede do veće samostalnosti; može da pojača strah i nesigurnost. Sposobnost da ostane bez roditelja ne zavisi samo od dužine odsustva, već i od detetovih mogućnosti, toga koliko poznaje drugu osobu i podrške koju ima u novom okruženju. Postepen pristup nije odustajanje od razvoja. On omogućava detetu da stiče iskustva koja može da savlada i novo poverenje gradi na već poznatom. Samo uskraćivanje roditeljske blizine ne uči ga kako da se nosi sa sopstvenim osećanjima.
Reakcije na teška ili dugotrajna odvajanja
U periodu od približno šestog meseca do četvrte godine odvajanje u nepoznatom okruženju može da izazove posebno snažne reakcije. Boravak u bolnici, polazak u jaslice ili vrtić i druge promene razlikuju se po okolnostima i težini, pa ih ne treba svoditi na isto iskustvo. U opisima naročito teških ili produženih odvajanja pominju se protest, očaj i prividno prilagođavanje. Ovi obrasci mogu da pomognu u prepoznavanju različitih načina na koje dete pokazuje teškoću, ali nisu obavezne faze kroz koje svako dete prolazi. Ne pojavljuju se nužno istim redom niti traju jednako dugo. Ponašanje treba razumeti u kontekstu konkretne situacije i brige koju dete dobija. Jedan plač, povlačenje ili miran rastanak nisu dovoljni za zaključke o njegovoj privrženosti ili psihičkom stanju.
Protest i potraga za roditeljem
Snažan protest može da bude prvi način na koji dete pokazuje da želi ponovo da uspostavi kontakt sa roditeljem. Intenzivno plače, nemirno je i stalno pogledom traži majku ili drugu blisku osobu. Može da odbija utehu drugih odraslih, da ne želi da se igra i da pokazuje manje interesovanja za hranu. U pojedinim opisanim okolnostima takva reakcija može da traje približno sedam dana, ali taj broj nije rok niti pravilo za procenu pojedinačnog deteta. Trajanje zavisi od situacije, dostupne podrške i detetovih osobina. Važno je prepoznati šta protest izražava: potrebu da se ponovo ostvari blizina i dobije zaštita, a ne nameru da se odraslima oteža život. Smiren i pažljiv odgovor druge poznate osobe ostaje važan i kada dete ne prihvati njenu utehu odmah.
Kada snažan protest zameni povlačenje
Ako odvojenost potraje, neka deca prestaju da protestuju tako otvoreno, ali umesto olakšanja pokazuju tugu, povlačenje i slabije interesovanje za okolinu. U opisima takvih okolnosti pominje se moguće trajanje od približno jedne nedelje do tri meseca, uz velike razlike među decom. To nije univerzalan tok niti vremenska granica za postavljanje dijagnoze. Mogu da se jave noćni strahovi, noćne more ili privremeni povratak ranijem ponašanju. Dete koje je već uspostavilo kontrolu mokrenja ili stolice može ponovo da ima nezgode, počne da tepa ili sisa prst. Susret sa roditeljem ponekad ponovo izazove snažan plač i protest. To ne dokazuje da poseta šteti i nije razlog za prekid kontakta. Održavanje odnosa sa bliskim osobama može da ublaži osećaj napuštenosti i pomogne detetu da sačuva povezanost tokom teškog perioda.
Spoljašnji mir ne otkriva uvek kako se dete oseća
Posle naročito stresnog ili dugog odvajanja dete može da prestane da plače, počne da komunicira i prihvata druge ljude. To može da izgleda kao prilagođavanje, ali samo odsustvo protesta ne potvrđuje da je teškoća prošla. Kod neke dece ostaju ravnodušnost, povučenost ili manja spremnost da pokažu osećanja. Pri ponovnom susretu mogu da deluju kao da ne primećuju roditelja, odbijaju kontakt ili ga naizgled ne prepoznaju. Za roditelja to može da bude bolno i izazove strah da je zaboravljen, mada takav zaključak ne treba izvoditi samo iz reakcije pri susretu. Ponekad se javljaju ponavljani postupci kojima dete pokušava samo da se umiri, poput njihanja tela ili glave i sisanja palca. Ovi opisi odnose se na ozbiljna i dugotrajna odvajanja. Ne treba ih očekivati posle svakog dana u vrtiću, niti privremeno povlačenje ili pojedinačni pokret tumačiti kao dokaz teških emocionalnih posledica.
Posao, roditeljstvo i osećaj krivice
Zaposleni roditelji često pokušavaju da usklade posao, kućne obaveze i vreme sa decom, a zatim osećaju krivicu jer nijedan deo dana ne izgleda kako su zamislili. Posle posla mogu da budu iscrpljeni, zajedničke aktivnosti kraće nego što bi želeli, a poslovi u kući nedovršeni. Opterećuje ih i vreme tokom koga ne mogu neposredno da se posvete detetu. Ta briga može da preraste u nervozu ili potištenost i utiče na način ophođenja. Ipak, zaposlenost majke sama po sebi nije pouzdano merilo kvaliteta roditeljstva. Važni su njeno zadovoljstvo životnim okolnostima, osećaj sigurnosti i podrška koju ima. Žena koja oseća da je podržana može da ima više strpljenja i razumevanja, bez obzira na to da li radi van kuće ili ostaje kod kuće. Kada roditelji rade, ključno je obezbediti pouzdanu negu u njihovom odsustvu: osobu koja poznaje dete, odgovara na njegove potrebe i pruža mu sigurnost.
Nadoknađivanje odsustva ne zahteva odustajanje od granica
Osećaj krivice ponekad navede roditelja da preuzme više nego što je detetu potrebno: radi umesto njega ono što ono već ume, previše mu pomaže ili čak završava njegove domaće zadatke. Može da kupuje previše igračaka, pokušava da ispuni gotovo svaku želju, odustaje od granica ili sažaljeva dete zato što nisu uvek zajedno. Takvo nadoknađivanje može da smanji prilike za vežbanje samostalnosti i podnošenja frustracije. Dete koje retko mora da sačeka, prihvati odbijanje ili samo pokuša da reši problem može teže da podnosi nepovoljne okolnosti i da ostane previše zaokupljeno sopstvenim željama. Ako se ovaj obrazac nastavi, očekivanje da se drugi uvek prilagođavaju može da optereti i kasnije odnose. To nije neizbežna posledica roditeljskog rada niti predviđanje za svako dete koje dobija poklone. Važno je kako se odrasli nose sa krivicom i da, uz ljubav, očuvaju razumna očekivanja, granice i prostor da dete nešto uradi samo.
Zajedničko vreme: važni su i pažnja i trajanje
Zajedničko vreme pruža više kada su roditelj i dete zaista uključeni u ono što rade. Kratka igra, razgovor, zajednički kućni posao primeren uzrastu ili druga aktivnost u kojoj oboje uživaju mogu da stvore pravi osećaj povezanosti. Ipak, naglašavanje kvaliteta ne znači da količina vremena nije važna niti da nekoliko minuta pune pažnje uvek može da nadoknadi odsustvo. U užurbanoj svakodnevici vaspitanje lako postane nešto što se odvija usput, između drugih obaveza. Čak se i slobodno vreme ponekad pretvori u vožnju sa jedne organizovane aktivnosti na drugu, dok se detetom uglavnom bave drugi odrasli. Zato je korisno sačuvati i deo dana bez posebnog programa, kada porodica jednostavno može da bude zajedno. Za bliskost nisu uvek potrebni poseban izlazak ili vežba koja podstiče razvoj. Potrebna je prilika da roditelj i dete razgovaraju, primete jedno drugo i podele obične trenutke u danu.
Od čega zavisi kako dete podnosi odvajanje
Jednako dugo odsustvo ne predstavlja isto iskustvo za svako dete. Značajni su uzrast, temperament, prethodni rastanci, kvalitet odnosa sa roditeljima i ono što se dešava dok oni nisu tu. Deci mlađoj od četiri godine može posebno teško da padne boravak u nepoznatom prostoru sa osobom koju ne poznaju dovoljno ili na koju ne mogu pouzdano da se oslone. Mlađoj deci uglavnom treba više neposredne podrške, ali uzrast nije jedino merilo. Uobičajena svakodnevna odvajanja, uz dobru brigu druge osobe i stabilne porodične odnose, ne moraju da ostave značajne nepovoljne posledice na kasniji psihički razvoj. Početni protest može da bude veoma snažan, a ipak privremen. Procena zato treba da obuhvati celokupno detetovo iskustvo, umesto samo trajanja plača pri odlasku. Tako se uvažava teškoća kroz koju dete prolazi, uz prostor za mogućnost da postepeno, uz podršku, prihvati novo okruženje.
Promene koje mogu da prate odvajanje
Posle odvajanja neka deca postaju razdražljivija, prkosnija ili imaju češće izlive besa. Druga se povlače, ponašaju grublje ili destruktivno. San i hranjenje mogu da se promene, a prethodno uspostavljena kontrola mokrenja ili stolice privremeno da oslabi. Ponekad se javljaju i bolovi u stomaku, glavobolja, mučnina, umor, iscrpljenost ili promene u govoru. Nijedna od ovih pojava sama po sebi ne potvrđuje da je odvajanje uzrok, ali ih treba primetiti i sagledati zajedno sa okolnostima. Česta reakcija može da bude pojačan strah od sledećeg rastanka. Dete tada želi stalno da bude uz majku, odbija čak i kratko udaljavanje i iznova traži potvrdu da je tu i da ga voli. Ponašanje može da ukazuje na nesigurnost da li će se bliska osoba vratiti. Kada odrasli prepoznaju tu mogućnost, lakše vide i potrebu koja stoji iza ponašanja, umesto samo detetove zahteve.
Kada strah i iscrpljenost pojačavaju jedno drugo
Dete koje se plaši ponovnog odvajanja može da traži gotovo neprekidnu pažnju i burno reaguje na svako čekanje. Roditelj koji ga voli i razume ipak s vremenom može da postane iscrpljen, frustriran i ljut. Ako dete njegovu ljutnju doživi kao odbacivanje, potreba da stalno proverava roditeljsku ljubav može dodatno da poraste. Tako se stvara krug u kome sve češće traženje blizine povećava napetost, a napetost podstiče nove zahteve. U odnosu mogu istovremeno da postoje snažna privrženost i česti sukobi, nesigurnost i umor. Prepoznavanje ovog obrasca ne podrazumeva da svaku detetovu želju treba odmah ispuniti. Pomaže da se njegovi zahtevi ne vide samo kao neposlušnost i da roditelj prepozna i sopstvenu potrebu za podrškom. Razumevanje straha može da promeni način na koji odgovara detetu, čak i kada postavljena granica ostaje ista.
Kada odvajanje nosi veći emocionalni rizik
Ponavljana, dugotrajna ili naročito nepovoljna odvajanja mogu da povećaju rizik od ozbiljnijih teškoća. Posebno su osetljive situacije u kojima dete već ima iskustvo napetih ili nesigurnih odnosa, osetljivije reaguje ili se rastanak dešava uz bolest, rat ili druge veoma stresne okolnosti. Takva iskustva mogu da budu traumatska i da utiču na poverenje, sigurnost i spremnost za nove odnose. Dete može da postane opreznije jer očekuje novo razočaranje, a u najtežim okolnostima mogu da se razviju ozbiljne emocionalne i psihičke teškoće. Višemesečno odsustvo svakog kontakta sa roditeljima zahteva posebnu pažnju. Odvojenost od približno pet meseci bez kontakta može da bude povezana sa dugotrajnijim promenama doživljavanja i ponašanja, ali nije univerzalna granica posle koje posledice mogu da se predvide. Brojanje meseci ne može da zameni procenu kvaliteta brige druge osobe, ranijeg odnosa, detetovih osobina i načina na koji se kontakt ponovo uspostavlja.
Ponovno zbližavanje posle više godina razdvojenosti
Duga odvojenost može da oteža odnos čak i kada je o detetu tokom roditeljskog odsustva dobro brinula druga osoba. To se, na primer, dešava u porodicama u kojima roditelji odlaze da rade u inostranstvu i godinama žive odvojeno od dece. Ponovno okupljanje može da donese znatno bolje materijalne uslove, ali samo po sebi ne obnavlja raniju bliskost. Mogu da ostanu emocionalna udaljenost, nerazumevanje i teškoće da se povežu u svakodnevnom životu. Malo dete još ne može da sagleda sve ekonomske i porodične razloge odlaska. Odsustvo može da shvati lično, kao da bi roditelji ostali da im je ono dovoljno važno ili da ga dovoljno vole. To ne odražava nužno stvarna osećanja roditelja, ali za dete može da bude veoma bolno. Zajednički život posle povratka zato ponekad zahteva strpljenje, vreme i postepeno obnavljanje poverenja, umesto očekivanja da će bolji uslovi odmah ukloniti emocionalnu udaljenost.
Priprema za odvajanje uz pouzdanu i stalnu brigu
Pre planiranog odvajanja korisno je razmotriti detetov uzrast, ranije reakcije i ko će preuzeti brigu. Kada postoji mogućnost izbora, nepotrebna duga odsustva u najranijim godinama poželjno je izbegavati. Ako beba ili malo dete, posebno pre treće godine, mora da bude odvojeno od oba roditelja, bolje je da odsustvo traje što kraće, u skladu sa mogućnostima, da okruženje bude poznato i da o njemu brine osoba koju već poznaje. Važni su njena smirenost, strpljenje, emocionalna stabilnost i sposobnost da odgovori na potrebe. Kontinuitet omogućava detetu da kroz ponovljene susrete razvije poverenje i bliskost i sa tom osobom. Česte promene osoba koje brinu o njemu mogu da otežaju prilagođavanje jer svaki put ponovo uči kako neko reaguje. Ove preporuke ne znače da porodica mora da izbegne svako nužno odsustvo. One pokazuju kako da, u okviru svojih mogućnosti, sačuva što više poznatog okruženja, pouzdanosti i odnosa koji detetu pružaju podršku.
Kako sačuvati bliskost tokom boravka u bolnici
Kada dete ostaje u bolnici, boravak roditelja uz njega i redovne posete mogu da ublaže stres zbog odvajanja. Znači mu i da deo dana provedu zajedno ili da održavaju neposredan kontakt koliko uslovi dozvoljavaju. Odlazak posle posete može da izazove snažan plač i protest, što roditeljima posebno teško pada. Ipak, ta reakcija sama po sebi ne znači da je susret bio štetan ili da treba preskočiti sledeće posete. Plačem dete može da izražava tugu zato što želi da roditelj ostane. Smiren odgovor odraslog, prihvatanje te tuge i nastavak kontakta pomažu da rastanak ne preraste u prekid odnosa. Boravak i posete treba organizovati prema mogućnostima porodice i pravilima bolnice, uz nastojanje da se očuva dostupna blizina. To što dete protestuje nakon susreta nije dovoljan razlog za zaključak da mu je bolje bez poseta.
Priprema za polazak u jaslice ili vrtić
Polazak u jaslice ili vrtić menja više od samog prisustva roditelja. Dete upoznaje nov prostor, odrasle, vršnjake, pravila i dnevni ritam. Postepena priprema može da pomogne da mu nova svakodnevica ne bude sasvim nepoznata. Pre prvog dana roditelji mogu zajedno sa detetom da posete ustanovu, odu na vrtićko igralište ili mu pokažu gde će boraviti, u skladu sa mogućnostima ustanove. Korisno je realno opisati šta ga očekuje, bez obećanja da će svaki trenutak biti zabavan. Može mu se objasniti da će tamo odlaziti tokom dana, slično kao što roditelj ide na posao, da će se igrati, upoznavati drugu decu i vremenom sticati prijatelje. Tako dobija osnovnu predstavu o promeni, bez pritiska da odmah zavoli sve što je novo.
Topao i jasan rastanak
Pri odlasku je važno pozdraviti se sa detetom, jasno mu reći da će se roditelj vratiti i zatim otići bez dugog oklevanja i dramatizovanja. Produžavanje rastanka može da poveća napetost, posebno kada je dete već zabrinuto i prati svaku promenu roditeljskog izraza ili odluke. Jasnoća ne podrazumeva hladnoću niti zahtev da dete prestane da bude tužno. Roditelj može da uvaži koliko mu je teško i ostane nežan, a da ipak završi rastanak. Cilj nije dokazati da plač nema smisla, već pomoći detetu da prepozna predvidljiv sled: pozdrav, vreme sa drugom pouzdanom osobom i povratak roditelja. Takav pristup uvažava osećanja, a svaki odlazak ne pretvara u neizvesno pregovaranje.
Postepeno produžavanje boravka
Ako porodične okolnosti i organizacija vrtića to omogućavaju, prvi boravci mogu da budu kraći, po nekoliko sati i pretežno u vreme igre. Obroci i dnevno spavanje mogu da se uvedu kasnije, kada dete bolje upozna prostor i ljude. Nekoj deci spavanje u nepoznatoj sredini posebno teško pada, pa može da im pomogne prethodno stečen osećaj sigurnosti. Ovo nije jedini mogući plan prilagođavanja niti pravilo koje svaka porodica može da sprovede. Tempo treba uskladiti sa detetom i ustanovom. Korisno je i da dete vidi roditelja u prijatnom razgovoru sa vaspitačem: takav susret može da mu pokaže da je nova osoba neko kome roditelj veruje. Kako okruženje postaje poznatije i razvijaju se odnosi sa vaspitačima i vršnjacima, dete može lakše da prihvati duži boravak.
Šta je važno podeliti sa vaspitačima
Poverenje između roditelja i vaspitača razvija se i kroz razmenu konkretnih informacija. Korisno je opisati detetove navike, hranjenje i uspavljivanje, zdravstveno stanje i ono što ga obično umiruje. Značajna su i iskustva ranijih odvajanja: kako je reagovalo, šta mu je pomoglo i šta mu je bilo posebno teško. Porodične okolnosti koje utiču na raspoloženje, izražena ljubomora ili druge emocionalne teškoće mogu da pomognu vaspitaču da razume ponašanje koje bi bez tih podataka delovalo nejasno. Kada odrasli sarađuju, dete ima veće šanse da u novom okruženju dobije odgovor prilagođen svojim potrebama. Poverenje u vaspitače i prijateljstva sa drugom decom potom mogu da olakšaju duži boravak. Saradnja se ne završava jednim razgovorom pre polaska; kroz nju roditelji i ustanova prate kako dete zaista doživljava promenu.
Kada se polazak u vrtić poklopi sa promenama u porodici
Ono što se događa kod kuće utiče i na značenje koje dete daje odlasku u vrtić. Ako su odnosi napeti, može pogrešno da ga shvati kao kaznu ili poruku da roditelji ne žele da budu sa njim. Posebno osetljiv može da bude polazak ubrzo nakon rođenja mlađeg brata ili sestre. Uz ljubomoru, starije dete tada može da zaključi da ga šalju od kuće kako bi ostali sami sa bebom. To možda ne odgovara namerama roditelja, ali je važno prepoznati takav doživljaj. Kada je izvodljivo, može da se razmotri odlaganje polaska ili pažljivije planiran period prilagođavanja. Ako odlaganje nije moguće, razumevanje porodičnih okolnosti i saradnja sa vaspitačima i dalje su važni. Nije reč o tome da svaka promena neizbežno izaziva teškoće, već da više promena u isto vreme nekom detetu može da poveća potrebu za podrškom.
I roditelju je potrebno vreme da stekne poverenje
Ponekad i roditelj veoma teško podnosi rastanak. Briga o tome kako će detetu biti, da li će ga neko razumeti i kako će se snaći može da se primeti u njegovom glasu i ponašanju. Dete može da oseti napetost i postane nesigurnije, ali to nije razlog da roditelj sebe krivi zbog zabrinutosti. Korisnije je da upozna ustanovu, ljude koji će brinuti o detetu i način rada, kako bi se poverenje zasnivalo na stvarnom poznavanju uslova. Mnogoj deci vrtić postaje mesto važnih društvenih iskustava i lepih uspomena, iako se ne prilagođavaju svi istom brzinom. Kada roditelj stekne opravdano poverenje u kvalitet brige, lakše će smireno podržati i dete. Njegova pitanja i potreba za informacijama sastavni su deo tog procesa, a ne dokaz da je podbacio kao roditelj.
Kada plač i odbijanje vrtića traju duže
Plač pri rastanku čest je na početku, ali razumevanje prilagođavanja zahteva i saznanje o tome šta se dešava kada roditelj ode. Vaspitači mogu da objasne da se dete ubrzo umiri, zaigra i pridruži vršnjacima. Kod mnoge dece protest postepeno slabi kako im prostor i ljudi postaju poznati. Kazna ili preterana strogost mogu da utišaju protest, a da ne smanje strah; dete može da oseti da njegove emocije više nisu prihvaćene ili da odlaskom gubi roditeljsku naklonost. Ni stalno obećavanje poklona ne mora da reši teškoću: zahtevi mogu da rastu dok strah ostaje. Važniji su strpljenje, doslednost i razumevanje, uz praćenje čitavog dana, a ne samo trenutka rastanka. Prilagođavanje ponekad traje približno nedelju dana, a kod neke dece i nekoliko meseci. Na njega utiču detetove osobine, odnosi sa vaspitačima, porodične okolnosti i organizacija boravka. Ovaj raspon ne znači da treba samo čekati dok dete dugo pati. Ako uporno ne uspeva da prihvati boravak, potrebno je pažljivije razmotriti uzroke i mogućnosti dodatne podrške.
Samostalnost uz oslonac u bliskosti
Neka deca i uz pripremu i pažljivu brigu dugo odbijaju vrtić. To može da iscrpi celu porodicu i pojača želju roditelja da ih zaštite od svakog neprijatnog iskustva. Ipak, odrastanje podrazumeva promene, frustracije i okolnosti koje ne mogu uvek da se izbegnu. Uloga odraslih nije da uklone svaku teškoću, već da pomognu detetu da postepeno nauči da je savlada. Potrebna je ravnoteža između zaštite i prostora da nešto pokuša samo. Dete treba da oseti da podrška ne nestaje kada ode u drugu sredinu ili samostalno pokuša da reši problem. Poverenje odraslih u njegove mogućnosti, poštovanje osećanja i dostupna pomoć mogu da mu olakšaju taj korak. Bliskost i samostalnost zato ne moraju da budu suprotstavljene potrebe. Pouzdan odnos može da bude upravo ono što detetu daje dovoljno sigurnosti da upoznaje druge ljude, istražuje i sve više deluje samostalno.


