Emocije i ponašanje

Emocionalna povezanost majke i bebe

Beba upoznaje ljude mnogo prije nego što razumije njihove riječi. Dok je majka hrani, presvlači, nosi ili uspavljuje, ona prima mnoštvo poruka o tome kako izgleda odnos s drugom osobom. Nježnost, pažnja i odgovaranje na njene potrebe nisu izdvojeni trenuci koji dolaze tek nakon obavljene njege: oni su dio same njege. Iz tih ponovljenih susreta postepeno nastaju bliskost i očekivanje da će neko pomoći kada je teško. Majčina emocionalna povezanost s bebom i bebina privrženost osobi koja je njeguje međusobno su povezani, ali nisu isto: prvo opisuje majčin doživljaj odnosa, a drugo odnos u kojem dijete traži zaštitu, utjehu i sigurnost. Ni jedno ni drugo ne mora se razvijati naglo ili prema unaprijed zadanom rasporedu. Majka često ima središnje mjesto u tom iskustvu, ali dijete može graditi bliske i pouzdane odnose i s ocem i drugim osobama koje se redovno brinu o njemu.

Emocionalna povezanost majke i bebe
Sadržaj članka

Šta beba osjeća u svakodnevnom kontaktu

Novorođenčetu značenje rečenice još nije dostupno, ali način na koji mu se obraćamo jeste. Ono osjeća kako ga držimo, čuje razliku u tonu glasa i prati lice i pokrete osobe koja mu prilazi. Smiren govor, nježan dodir i opušteno tijelo odraslog mogu učiniti kontakt ugodnijim; žurba ili napetost mogu se prenijeti kroz grublje pokrete, čvršći stisak ili promijenjen glas. To su oblici neverbalne komunikacije koji ostaju važni i kasnije u životu. Zbog njih briga o bebi obuhvata više od tačno obavljenih zadataka. Važno je i kako se osjeća osoba koja te zadatke obavlja, ali to ne znači da svaki umoran ili nervozan trenutak narušava odnos. Roditelju nije moguće biti neprestano smiren. Prepoznavanje vlastitog umora, nezadovoljstva ili napetosti i traženje načina da ih ublaži mogu mu pomoći da ponovo pristupi djetetu strpljivije. Za bebu je značajan odnos u kojem u cjelini prevladavaju toplina, pažnja i dostupnost, a ne savršeno raspoloženje odraslog u svakom susretu.

Bliskost tokom hranjenja

Dok uzima hranu, beba istovremeno doživljava glas, dodir i prisustvo osobe koja je hrani. Hranjenje zato može biti prilika za povezivanje, pod uslovom da odrasli prate djetetov ritam i reakcije. Kada dijete lako prihvata dojku, bočicu ili ponuđeni obrok, roditelju je obično lakše ostati opušten. Odbijanje hrane, nasuprot tome, može pokrenuti zabrinutost, strah i osjećaj da ne zna kako pomoći. Ako se teškoća ponavlja, tim osjećanjima mogu se pridružiti frustracija i ljutnja, a zatim i insistiranje da dijete pojede uprkos otporu. Tada napetost dodatno opterećuje obrok. Glad i apetit jesu prirodni pokretači hranjenja, ali ne objašnjavaju svaku poteškoću i ne treba očekivati da će sama glad sve riješiti. Korisnije je pratiti znakove gladi, sitosti i nelagode nego silom dostići zamišljenu količinu hrane. Dugotrajnije odbijanje, premali unos ili slabije napredovanje zahtijevaju stručnu procjenu. Podrška roditelju i procjena djetetovih potreba mogu pomoći da se izađe iz kruga brige i pritiska, uz očuvanje hranjenja kao odnosa, a ne nadmetanja.

Dodir kao dio njege i komunikacije

Pranje i presvlačenje zadovoljavaju praktične potrebe, ali način na koji dodirujemo bebu može joj pružiti i tjelesnu ugodu, pažnju i bliskost. Naručje, milovanje i drugi nježni kontakti mogu pomoći umirivanju i učestvovati u regulaciji tjelesnih reakcija. Dodir se razmatra i u vezi s odgovorom organizma na stres te procesima poput probave, koji su povezani s ukupnim tjelesnim funkcionisanjem; takva povezanost nije obećanje određenog zdravstvenog učinka. Potreba za blizinom drugih ljudi ne prestaje nakon dojenačkog uzrasta, ali tokom prve godine ima posebno mjesto jer beba tek razvija načine izražavanja svojih potreba i umirivanja. Blaga masaža, maženje ili pokreti primjereni uzrastu mogu biti dio zajedničkog vremena ako prijaju i djetetu i odrasloj osobi. Bebi koja okreće glavu, postaje napeta ili pokazuje nezadovoljstvo treba prilagoditi kontakt, a ne nastaviti radi dovršavanja postupka. Vrijednost tog susreta nije u savladanoj tehnici nego u pažljivom odgovoru na dijete i ugodi koju kontakt donosi.

Razgovor počinje pogledom, glasom i osmijehom

Govoriti i pjevušiti bebi ima smisla i prije nego što ona razumije riječi. Tako upoznaje bliske glasove, sluša njihov ritam i dobija priliku da na svoj način odgovori. U prvim mjesecima ta razmjena postaje sve uočljivija: tokom prvog mjeseca može se primijetiti usmjeravanje pogleda prema licima, u drugom češće uzvraćanje osmijehom, a približno u trećem izraženije glasovno odgovaranje. To nisu rokovi prema kojima treba svakodnevno ocjenjivati dijete. Vrijeme pojavljivanja i redoslijed reakcija razlikuju se među bebama. Neka će se umiriti čim čuje poznati glas ili primijeti da joj se majka približava, pa i prestati plakati prije nego što bude podignuta. Druga će trebati dodatnu utjehu. Pogled, osmijeh i naizmjenično ispuštanje glasova pokazuju da beba nije samo primalac njege nego učesnik odnosa. Iz takvih jednostavnih razmjena već tokom prve godine nastaju prvi oblici zajedničke igre.

Rana iskustva i način na koji dijete upoznaje svijet

To što se malo dijete kasnije neće moći riječima prisjetiti nekog događaja ne znači da u ranom uzrastu ništa ne primjećuje ili ne uči. Od prvih dana ono sluša, posmatra, dodiruje, kreće se i upoznaje vlastito tijelo. Kroz čula istražuje predmete, ljude i promjene oko sebe. Mnogo tog učenja nastaje spontano, dok odrasli obavljaju sasvim obične poslove s bebom: hrane je, njeguju, presvlače, razgovaraju s njom i igraju se. Zato roditelji ne trebaju svaki trenutak ispuniti posebno osmišljenom razvojnom aktivnošću. Važnije je da svakodnevica donosi dovoljno ugodnih susreta i prilika za istraživanje, uz podražaje prilagođene djetetovim mogućnostima. Pažljivo posmatranje pomaže odraslom da prepozna kada beba želi nastaviti kontakt, a kada joj je potrebna pauza. Tako učenje ostaje dio živog odnosa, umjesto zadatka koji treba izvršiti bez obzira na djetetovo raspoloženje.

Kako nastaju očekivanja o sebi i drugima

Plač, izraz lica ili pokret predstavljaju djetetov pokušaj da nešto saopći. Kada odrasla osoba primijeti taj signal i nastoji odgovoriti, dijete iznova doživljava da njegove potrebe nisu nevažne. Ponavljanjem takvih iskustava počinje očekivati da se na bliske ljude može osloniti i da od njih može dobiti pomoć. Istovremeno se postepeno razvija doživljaj da je vrijedno pažnje i ljubavi. U psihološkom smislu, rana slika svijeta obuhvata upravo takva očekivanja: mogu li vjerovati drugima, hoće li neko biti uz mene kada mi je teško i zaslužujem li bliskost? To nisu misli koje beba već može izgovoriti, nego način na koji kroz odnos upoznaje sebe i okolinu. Rana iskustva mogu ostaviti dugotrajan trag u samopouzdanju, odnosima i razumijevanju vlastitih mogućnosti. Ipak, ona nisu nepromjenjiva presuda budućnosti. Ovdje je riječ o važnoj razvojnoj osnovi, a ne o tome da jedan odgovor ili jedan propušteni trenutak unaprijed određuje cijeli kasniji život.

Ljubav koja ne zavisi od uspjeha

Djetetu je važno iskustvo da pripada porodici i da je voljeno i onda kada nešto ne uspije, pogriješi ili se ne ponaša onako kako odrasli očekuju. Takvo prihvatanje podržava samopoštovanje koje se ne oslanja isključivo na poslušnost, pohvale i odobravanje drugih. Kako sazrijeva, dijete može lakše učiti da pohvala govori o nečemu što je dobro uradilo, a kritika o postupku koji može promijeniti, bez zaključka da se time određuje njegova vrijednost kao osobe. Rana emocionalna sigurnost zato je značajna i za odnos prema sebi i za sposobnost kasnijeg stvaranja bliskih veza. Pouzdana povezanost može djelovati zaštitno u mentalnom zdravlju i psihosocijalnom razvoju, ali ne garantuje život bez teškoća. Ni najpažljivija briga ne može isključiti svaku psihičku ili razvojnu poteškoću. Njena važnost je u podršci povjerenju, emocionalnoj otpornosti i suočavanju s izazovima, a ne u obećanju da izazova neće biti.

Bliskost ne traži stalno odricanje

Kada se o emocionalnim potrebama govori kao o dugom nizu zahtjeva, roditeljstvo može djelovati kao posao u kojem nikada nije učinjeno dovoljno. U stvarnom odnosu, međutim, mnogo se toga uči postepeno. Roditelji upoznaju bebine reakcije i razvijaju osjećaj za ono što joj odgovara; intuicija im može biti korisna kada je povezana s posmatranjem i spremnošću da promijene pristup. Odricanja se ne mogu sasvim izbjeći, a potrebe neke djece traže više prilagođavanja. Ipak, tamo gdje postoji izbor, nije potrebno bliskost vezati za aktivnost koja odraslom izaziva nelagodu. Majka ili otac koji ne uživaju u masaži mogu pjevati, razgovarati, nositi dijete ili se igrati s njim. Važno je da odabrani način odgovara bebi i osobi koja je njeguje. Zajedničko zadovoljstvo nije suvišan dodatak dobroj brizi; ono može pomoći da odnos ostane topao i da roditelj ne doživljava svaki susret kao obavezu koju mora izdržati.

Odgovor na plač nije razmaživanje

Dojenče plačem poručuje da mu nešto treba ili da mu je neugodno. Kada mu odrasla osoba priđe i pokuša ga umiriti, pokazuje mu da njegov poziv dopire do nekoga ko će pomoći. Pažnju zaslužuju i drugačiji pozivi: osmijeh, pogled, glasanje i pokret kojim beba traži razmjenu. U prvoj godini nježnu utjehu i zadovoljavanje potreba ne treba tumačiti kao suvišno popuštanje. Beba još nema razvijene sposobnosti kojima bi se u svakoj situaciji mogla sama umiriti i velikim dijelom se oslanja na odrasle. Topla briga zbog toga nije suprotna budućoj samostalnosti. Ona djetetu pruža iskustvo pouzdanog odnosa iz kojeg kasnije može lakše istraživati. Odgovaranje ne znači da roditelj uvijek mora odmah prepoznati razlog plača ili uspjeti zaustaviti ga. Važni su nastojanje da razumije dijete i ponovljena iskustva dostupnosti kroz koja se privrženost gradi.

Zašto nam je privrženost važna

Potreba za odnosom s drugim ljudima nije sporedan dio života. Različiti psihološki pristupi objašnjavali su ljudsku motivaciju na različite načine: Freud je naročito isticao nagone, dok pristupi usmjereni na odnose naglašavaju potrebu za bliskošću i kontaktom. Te historijske razlike pomažu razumjeti zašto se povezanost razmatra i kao temeljna potreba, a ne samo posljedica zadovoljene gladi. Teško iskustvo izolacije, uključujući samicu kao oblik kažnjavanja, pokazuje koliko odsustvo ljudskog kontakta može biti bolno. Kod bebe bliskost ima i neposrednu zaštitnu svrhu: ona ne može sama pribaviti hranu, ukloniti opasnost ili organizovati njegu. Ostajanje uz osobu koja to može povećava mogućnost da dobije pomoć. Iz evolucijske perspektive zato je razumljivo da dijete nastoji održati blizinu i da može biti snažno uznemireno kada se ta osoba udalji. Takvo traženje kontakta ne predstavlja slabost, nego dio odnosa koji povezuje potrebu za zaštitom s razvojem emocionalne bliskosti.

Siguran odnos nije moguć samo s majkom

Posebno mjesto majke u mnogim porodicama ne znači da biološko majčinstvo samo po sebi određuje ko djetetu može pružiti sigurnost. Otac i druge bliske osobe također mogu postati osobe kojima se dijete obraća radi utjehe i zaštite, kada su redovno uključeni, pažljivi i emocionalno dostupni. Bitni su kontinuitet njege, toplina i osjetljivost na potrebe, a dijete može uspostaviti više takvih odnosa. Pouzdana povezanost podržava emocionalni, intelektualni i tjelesni razvoj. Ozbiljan i dugotrajan nedostatak njege, bliskosti i primjerenih podražaja može biti povezan s teškoćama u govoru, kretanju, učenju i općem zdravlju. To nije opis povremenog roditeljskog umora niti razlog da se svaka razvojna teškoća pripiše odnosu u porodici. Na razvoj i kasnije zdravlje djeluju brojne biološke i životne okolnosti. Stabilna privrženost može smanjivati rizik od određenih emocionalnih i ponašajnih teškoća, ali ne isključuje mogućnost kasnijeg nasilnog ponašanja, zavisnosti, delinkvencije ili drugih ozbiljnih problema.

Majčina povezanost ne mora nastati u jednom trenutku

Predstava da porod kod svake žene odmah pokreće bezgraničnu ljubav može biti veoma teška za majku čije iskustvo nije takvo. Nakon rođenja djeteta osjećanja mogu biti složena, a doživljaj bliskosti postepen. Beba i majka tek se upoznaju: kroz njegu, zajedničko vrijeme i prilagođavanje novoj ulozi majka uči prepoznavati njene reakcije, dok odnos dobija sve više poznatih i ličnih obilježja. Izostanak snažnog osjećaja u prvom susretu sam po sebi ne znači da s majkom nešto nije u redu. Nije potrebno glumiti emociju koju još ne osjeća niti vlastito iskustvo stalno porediti s tuđim pričama. Važno je ostaviti prostora za razvoj odnosa i za podršku koja majci olakšava svakodnevicu. Njena unutrašnja povezanost s bebom i način na koji pruža njegu mogu se razvijati zajedno, bez zahtjeva da sve bude potpuno oblikovano odmah nakon poroda.

O teškim osjećanjima treba moći govoriti

U zahtjevnim okolnostima mogu se pojaviti ljutnja, frustracija, odbojnost ili osjećanja koja je majci teško priznati i sebi. Društvena slika majčinstva, u kojoj dominiraju ljubav, sreća i požrtvovanost, može dodatno otežati razgovor o takvim iskustvima. Šutnja, međutim, ne umanjuje opterećenje. Razgovor bez osuđivanja s partnerom, porodicom ili stručnom osobom omogućava da majka opiše šta joj se događa i dobije podršku umjesto etikete loše majke. Pomoć je važna i za nju i za odnos s bebom. Ako osjeti snažne impulse da povrijedi sebe ili dijete, stručnu pomoć treba potražiti odmah; pri neposrednoj opasnosti potrebna je hitna pomoć. Takve situacije ne treba svesti na zahtjev da se jednostavno smiri ili bude zahvalna. Razumijevanje i pravovremena podrška mogu joj pomoći da se nosi s opterećenjem i postepeno razvija sigurniji, bliskiji odnos s djetetom.

Svaka beba u odnos unosi vlastiti temperament

Na povezanost utječu i dijete i odrasli i okolnosti u kojima žive. Bebe se od početka razlikuju po potrebama i načinu reagovanja, pa ista količina dodira, igre ili razgovora jednoj može prijati, a drugu preopteretiti. Neke često i dugo plaču, dok su druge mirnije; neka se djeca brzo utješe, a drugu je teško umiriti i kada roditelj strpljivo pokušava različite pristupe. Razlike postoje i u sisanju i hranjenju: dojenje nekome od početka ide lako, a neko teško prihvata dojku, ima drugačiji apetit i ritam obroka, odbija hranu ili češće povraća. Osjetljivost na zvuk i svjetlost također nije jednaka. Roditelj koji smanjuje podražaje osjetljivoj bebi možda se primjereno prilagođava, iako posmatraču djeluje da joj pretjerano ugađa. Ni potreba za maženjem nije ista: neka djeca uživaju u dugom fizičkom kontaktu, dok druga jasnije pokazuju da im je dosta. Razumjeti te razlike znači tražiti način kontakta koji odgovara konkretnom djetetu, umjesto očekivati da sva djeca jednako reaguju na istu njegu.

Kada je roditelju potrebna pomoć da pomogne djetetu

Bebino ponašanje utječe i na roditeljev doživljaj vlastite sposobnosti. Uz dijete koje mirno spava, dobro jede i napreduje lakše je osjetiti sigurnost i zadovoljstvo. Dug plač, teškoće hranjenja i isprekidan san mogu, nasuprot tome, iscrpiti majku i stvoriti osjećaj da ništa ne radi kako treba. Kada je umorna i obeshrabrena, ostaje joj manje energije za nove pokušaje, iako upravo tada djetetove potrebe mogu biti posebno zahtjevne. Neke bebe imaju složene potrebe koje roditelju nije lako samostalno razumjeti. U takvoj situaciji podrška oca, porodice, ljekara, stručnjaka za razvoj i drugih uključenih osoba nije sporedna pogodnost. Ona može pomoći roditelju da se odmori, bolje razumije dijete i povrati povjerenje u vlastite mogućnosti. Ponekad je najvažniji korak za dobrobit bebe upravo pomoć odrasloj osobi koja o njoj brine, kako bi mogla nastaviti odgovarati na njene potrebe s više sigurnosti i manje usamljenosti.

Osjetljivost na bebine signale uči se kroz odnos

Prepoznati šta beba pokušava saopćiti nije sposobnost koju svaki roditelj ima potpuno razvijenu od prvog dana. Ona raste kroz posmatranje, pokušaje i zajedničko iskustvo. Majci pomaže dostupnost i odgovaranje na potrebe bez nepotrebnog odlaganja, ali i spremnost da se prilagodi kada se djetetov ritam promijeni. Kruto očekivanje da svaki dan izgleda prema unaprijed zamišljenom rasporedu lako može postati izvor napetosti. Strpljenje i domišljatost potrebni su kada postupak koji je jučer pomagao danas ne donosi umirenje; tada je korisno pokušati drugačije, a ne zaključiti da je odnos neuspješan. Sve je to zahtjevnije kada se uz njegu javljaju zdravstvene, emocionalne, porodične ili finansijske brige. Mogućnost da se majka posveti djetetu zato se ne može odvojiti od podrške koju i sama prima. Razumijevanje partnera, porodice i zajednice može olakšati upravo onu svakodnevnu pažnju od koje dijete ima koristi.

Porodicama trebaju podrška i mogućnost izbora

Kvalitet odnosa ne nastaje nezavisno od životnih uslova. Sigurnost i mogućnost da porodica organizuje njegu u skladu sa svojim potrebama važni su i za roditelje i za dijete. Nekoj majci odgovara duži ostanak kod kuće tokom prvih godina, dok druga želi ili mora ranije uskladiti roditeljstvo s radom izvan kuće. Nijedan od tih izbora sam po sebi ne opisuje kvalitet njene ljubavi. Nametanje jednog modela kao jedinog ispravnog zanemaruje razlike u mogućnostima, željama i obavezama porodica. Važno je da odluke ne proizlaze iz nepotrebne prisile i da budu praćene podrškom i pouzdanom brigom o djetetu. Kada roditelji imaju više prostora da donose izvedive odluke, lakše mogu organizovati svakodnevicu u kojoj se potrebe djeteta i odraslih ne posmatraju kao stalno suprotstavljene.

Privrženost i postepeno odvajanje

Bliskost ne znači da dijete treba ostati stalno uz roditelja. Odrastanje donosi upoznavanje drugih ljudi, novih mjesta i iskustava izvan neposredne porodične zaštite. Odvajanje može biti bolno u svakoj životnoj dobi, a malo dijete ga često doživljava naročito snažno: još ne može samo zadovoljiti svoje potrebe niti uvijek razumije da je odsustvo privremeno. Kada traži roditelja, plače ili se drži uz njega, ono pokušava očuvati blizinu osobe koja mu pruža zaštitu. Istovremeno, postepeno širenje iskustava važan je dio razvoja samostalnosti i ličnosti. Cilj zato nije ukloniti svaki rastanak, nego pomoći djetetu da ga podnese u skladu s dobi, zrelošću i onim što je ranije doživjelo. Samostalnost se lakše razvija kada novo iskustvo ima oslonac u poznatom odnosu, a ne kada se bliskost uskraćuje kao dokaz da dijete mora očvrsnuti.

Kada strah od odvajanja postaje izraženiji

Strah pri udaljavanju bliske osobe obično postaje uočljiviji između šestog i osmog mjeseca. Može pratiti rano djetinjstvo, kod neke djece približno do četvrte godine, a reakcije su često posebno snažne između šestog mjeseca i druge godine. Ovi vremenski okviri nisu raspored koji sva djeca moraju slijediti niti granica između urednog i neurednog razvoja. Intenzitet i trajanje značajno variraju. Jedna beba relativno brzo prihvati kratak boravak s poznatom osobom, dok druga protestuje i traži više vremena. Važno je uzeti u obzir i okolnosti: ko ostaje uz dijete, koliko mu je prostor poznat i kakva su bila prethodna odvajanja. Razumijevanje razvojne potrebe za blizinom pomaže da se strah ne zamijeni s neposlušnošću i da se podrška prilagodi djetetu umjesto da se od njega traži reakcija kakvu pokazuje neko drugo dijete.

Fizička prisutnost i emocionalna dostupnost nisu isto

Roditelj može biti u istoj prostoriji s djetetom, a ipak teško uspijevati odgovoriti na njegove fizičke ili emocionalne potrebe. Dugotrajna depresija, bolest, ozbiljni partnerski ili porodični sukobi, finansijsko opterećenje te određene teškoće mentalnog zdravlja ili ličnosti mogu otežati dostupnost. To ne znači da dijagnoza sama po sebi predstavlja zanemarivanje niti da se iz nje može zaključiti kakav odnos neko ima s djetetom. Važno je sagledati stvarnu njegu i podršku koju porodica ima. Fizičko odvajanje, emocionalna nedostupnost i zanemarivanje nisu pojmovi koje treba izjednačiti: dijete može imati toplu i pouzdanu zamjensku brigu dok roditelj radi, kao što može osjećati nedostatak bliskosti i uz odraslog koji je fizički prisutan. Razlikovanje tih situacija omogućava da se pomoć usmjeri na ono što zaista nedostaje, bez automatskog okrivljavanja roditelja zbog bolesti ili teških životnih okolnosti.

Zašto neka odvajanja postanu posebno teška

Djetetove osobine, prethodna iskustva i odnosi s bliskim ljudima oblikuju njegove reakcije na odvajanje; slični obrasci ponekad se primjećuju i kod više članova iste porodice. Važan može biti i roditeljski doživljaj rastanka. Odrasli uglavnom postepeno uče kada treba pružiti više zaštite, a kada omogućiti novi korak. Međutim, stalna zabrinutost za sigurnost može prerasti u ograničavanje gotovo svakog samostalnog pokušaja. Dijete koje prepoznaje taj strah može i samo početi doživljavati okolinu kao opasnu, te biti nesigurnije s vršnjacima i drugim odraslima. U izraženim situacijama teško podnosi i kratko odsustvo roditelja, dok roditelj osjeća da ga ne smije pustiti iz blizine. To može otežavati osamostaljivanje, ali nije razlog za optuživanje ni jednog ni drugog. Otac ili druga poznata osoba mogu postepeno preuzimati dio njege i pomoći djetetu da razvije povjerenje i izvan odnosa s majkom.

Prerano forsiranje samostalnosti ne uklanja strah

Suprotna teškoća nastaje kada se od djeteta očekuje da što ranije prestane trebati blizinu. Roditelji mogu vjerovati da ga tako pripremaju za život ili sprečavaju razmaženost, pa uvode odvajanja za koja još nije spremno. Ako je iskustvo prezahtjevno, ono ne mora donijeti veću samostalnost; može pojačati strah i nesigurnost. Samostalno ostajanje nije samo pitanje trajanja odsustva nego i djetetovih mogućnosti, poznatosti druge osobe i podrške u novoj sredini. Postepenost nije isto što i odustajanje od razvoja. Ona omogućava da dijete stječe iskustva koja može savladati i da novo povjerenje gradi na prethodnom. Uskraćivanje roditeljske blizine, samo po sebi, ne uči ga kako da se nosi s onim što osjeća.

Reakcije na teška i produžena odvajanja

Između približno šestog mjeseca i četvrte godine odvajanje u nepoznatoj sredini može izazvati posebno snažne reakcije. Boravak u bolnici, polazak u jaslice ili vrtić i druge promjene razlikuju se po okolnostima i težini, pa ih ne treba sve smatrati istim iskustvom. U opisima naročito teških ili produženih odvajanja spominju se protest, očaj i prividna prilagodba. Ovi obrasci pomažu prepoznati različite načine izražavanja teškoće, ali nisu obavezne faze kroz koje prolazi svako dijete. Ne javljaju se nužno istim redoslijedom niti imaju jednako trajanje. Ponašanje treba razumjeti u kontekstu stvarne situacije i njege koju dijete prima. Nije opravdano na osnovu jednog plača, povlačenja ili mirnog rastanka donositi zaključak o njegovoj privrženosti ili psihičkom stanju.

Protest i traženje roditelja

Snažan protest može biti prvi način na koji dijete pokazuje da želi ponovo uspostaviti kontakt s roditeljem. Ono intenzivno plače, nemirno je i pogledom stalno traži majku ili drugu blisku osobu. Može odbijati utjehu drugih odraslih, ne htjeti se igrati i pokazivati manje interesa za hranu. U pojedinim opisanim situacijama takva reakcija može trajati približno sedam dana, ali taj broj nije rok ni pravilo za procjenu pojedinačnog djeteta. Trajanje zavisi od okolnosti, dostupne podrške i djetetovih osobina. Važno je razumjeti šta protest izražava: potrebu za ponovnim kontaktom i zaštitom, a ne namjeru da se odraslima oteža situacija. Smiren i pažljiv odgovor druge poznate osobe ostaje važan i onda kada dijete njenu utjehu ne prihvati odmah.

Povlačenje nakon snažnog protesta

Kada odvojenost potraje, kod neke djece otvoreni protest oslabi, ali se umjesto olakšanja pojavljuju tuga, povučenost i slabiji interes za okolinu. U opisima takvih okolnosti navodi se moguće trajanje od približno jedne sedmice do tri mjeseca, uz velike razlike među djecom; to nije univerzalni tok ni vremenska granica za postavljanje dijagnoze. Mogu se javiti noćni strahovi, noćne more ili privremeni povratak ranijim oblicima ponašanja. Dijete koje je već kontrolisalo mokrenje ili stolicu može ponovo imati nezgode, početi tepati ili sisati prst. Susret s roditeljem ponekad ponovo pokrene snažan plač i protest. To nije dokaz da posjeta šteti niti razlog da se kontakt prekine. Održavanje odnosa s bliskim osobama može ublažiti doživljaj napuštenosti i pomoći djetetu da zadrži povezanost tokom teškog perioda.

Kada smiren izgled ne govori cijelu priču

Nakon izrazito stresnog ili dugog odvajanja dijete može prestati plakati, početi komunicirati i prihvatati druge ljude. To može izgledati kao prilagodba, ali samo odsustvo protesta ne dokazuje da je teškoća prošla. Kod neke djece iza njega ostaju ravnodušnost, povučenost ili manja spremnost da pokažu osjećanja. Pri ponovnom susretu mogu djelovati kao da roditelja ne primjećuju, odbijati kontakt ili ostavljati utisak da ga ne prepoznaju. Roditelju to može biti bolno i pobuditi strah da je zaboravljen, premda takav zaključak ne treba donositi samo na osnovu reakcije pri susretu. Ponekad se javljaju ponavljajući postupci samoumirivanja, poput njihanja tijela ili glave i sisanja palca. Ovakvi opisi odnose se na ozbiljna i produžena odvajanja. Ne treba ih očekivati nakon svakog dana u vrtiću, niti privremeno povlačenje ili pojedinačan pokret tumačiti kao dokaz teške emocionalne posljedice.

Posao, roditeljstvo i osjećaj krivice

Zaposleni roditelji često pokušavaju uskladiti posao, kuću i vrijeme s djecom, a zatim osjećaju krivicu jer nijedan dio dana ne izgleda onako kako su zamislili. Nakon posla mogu biti iscrpljeni, zajedničke aktivnosti kraće nego što bi željeli, a kućne obaveze nedovršene. Opterećuje ih i vrijeme u kojem djetetu ne mogu pružiti neposrednu pažnju. Ta briga može se pretvoriti u nervozu ili potištenost i utjecati na način ophođenja. Ipak, zaposlenost ili nezaposlenost majke nije sama po sebi pouzdan pokazatelj kvaliteta roditeljstva. Važni su njeno zadovoljstvo životnim okolnostima, osjećaj sigurnosti i podrška koju ima. Žena koja se osjeća podržano može imati više strpljenja i razumijevanja, bilo da radi izvan kuće ili ostaje kod kuće. Kada roditelji rade, ključno je osigurati pouzdanu njegu tokom njihovog odsustva: osobu koja poznaje dijete, odgovara na njegove potrebe i pruža mu sigurnost.

Odsustvo ne treba nadoknađivati ukidanjem granica

Krivica ponekad navodi roditelja da preuzme više nego što je djetetu potrebno: obavlja zadatke koje ono već može samo, pretjerano pomaže ili čak radi školske zadaće umjesto njega. Može kupovati previše igračaka, pokušavati ispuniti gotovo svaku želju, odustajati od granica ili sažalijevati dijete zato što nisu stalno zajedno. Takvo nadoknađivanje može smanjiti prilike za vježbanje samostalnosti i podnošenje frustracije. Dijete kojem se rijetko dopušta da čeka, prihvati odbijanje ili pokuša samo riješiti problem može teže podnositi nepovoljne okolnosti i ostajati pretjerano usmjereno na vlastite želje. Ako se obrazac nastavlja, očekivanje da se drugi uvijek prilagođavaju može opterećivati i kasnije odnose. To nije nužna posljedica roditeljskog rada niti prognoza za svako dijete koje dobija poklone. Važno je kako se odrasli nose s krivicom i da uz ljubav sačuvaju razumna očekivanja, granice i prostor da dijete nešto uradi samo.

Zajedničko vrijeme: važni su i pažnja i trajanje

Vrijeme provedeno zajedno vrijedi više kada su i roditelj i dijete zaista uključeni u ono što rade. Kratka igra, razgovor, zajedničko obavljanje kućnog posla primjerenog uzrastu ili neka druga aktivnost u kojoj oboje uživaju mogu pružiti stvaran osjećaj susreta. Ipak, naglašavanje kvaliteta ne znači da količina vremena nije važna ili da se odsustvo uvijek može nadoknaditi s nekoliko usredsređenih minuta. U užurbanoj svakodnevici odgoj lako postane nešto što se odvija između drugih obaveza. Čak se i slobodan dio dana ponekad pretvori u vožnju s jedne organizovane aktivnosti na drugu, dok se djetetom uglavnom bave drugi odrasli. Korisno je zato sačuvati i vrijeme bez posebnog programa, u kojem porodica može jednostavno biti zajedno. Za bliskost nisu uvijek potrebni poseban izlazak ili razvojna vježba; važna je mogućnost da dijete i roditelj razgovaraju, primijete jedno drugo i podijele običan dio dana.

Od čega zavisi kako će dijete podnijeti odvajanje

Isto trajanje odvojenosti ne znači isto iskustvo za svako dijete. Važni su uzrast, temperament, raniji rastanci, kvalitet odnosa s roditeljima i ono što se događa tokom odsustva. Djeci mlađoj od četiri godine može biti naročito teško kada odlaze u nepoznat prostor i ostaju s osobom koju ne poznaju dovoljno ili na koju se ne mogu pouzdano osloniti. Mlađoj djeci općenito treba više neposredne podrške, ali dob nije jedino mjerilo. Uobičajena svakodnevna odvajanja uz dobru zamjensku njegu i stabilne porodične odnose ne moraju ostaviti značajne nepovoljne posljedice na kasniji psihički razvoj. Početni protest može biti snažan, a ipak prolazan. Procjena zato treba obuhvatiti ukupno iskustvo, a ne samo trajanje plača pri odlasku. Takav pristup ostavlja prostor i za djetetovu teškoću i za mogućnost da uz podršku postepeno prihvati novu sredinu.

Promjene koje se mogu pojaviti nakon rastanka

Nakon odvajanja neka djeca postanu razdražljivija, prkosnija ili imaju više ispada bijesa. Kod drugih se primjećuju povlačenje, grublje ophođenje ili destruktivni postupci. Mogu se promijeniti san i hranjenje, a već usvojena kontrola mokrenja ili stolice privremeno oslabiti. Pojavljuju se ponekad i bolovi u stomaku, glavobolja, mučnina, umor, iscrpljenost ili promjene u govoru. Nijedna od tih pojava sama po sebi ne dokazuje da je odvajanje uzrok, ali ih vrijedi primijetiti i sagledati zajedno s okolnostima. Česta reakcija može biti veći strah od sljedećeg rastanka. Dijete tada želi stalno ostati uz majku, ne prihvata ni kratko udaljavanje i iznova traži potvrdu da je tu i da ga voli. Njegovo ponašanje može djelovati kao da više nije sigurno hoće li se bliska osoba vratiti. Razumijevanje te moguće nesigurnosti pomaže odraslima da ne vide samo zahtjevnost, nego i potrebu koja stoji iza nje.

Kako strah i iscrpljenost mogu pojačavati jedno drugo

Dijete koje se boji novog odvajanja može tražiti gotovo neprekidnu pažnju i burno reagovati na svako čekanje. Roditelj, iako ga voli i razumije, s vremenom može postati iscrpljen, frustriran i ljut. Ako dijete tu ljutnju doživi kao odbacivanje, potreba da provjerava roditeljsku ljubav može dodatno porasti. Tako nastaje krug u kojem sve više traženja blizine povećava napetost, a napetost zatim pojačava traženje. U odnosu može postojati mnogo privrženosti, a istovremeno i česti sukobi, nesigurnost i umor. Prepoznavanje tog obrasca ne znači da svaku djetetovu želju treba odmah ispuniti. Ono pomaže da se njegovi zahtjevi ne tumače isključivo kao neposlušnost i da roditelj primijeti i vlastitu potrebu za podrškom. Razumijevanje straha može promijeniti način odgovora čak i kada granica ostaje ista.

Kada odvajanje nosi veći emocionalni rizik

Ponavljana, dugotrajna ili naročito nepovoljna odvajanja mogu povećati rizik od ozbiljnijih teškoća. Posebno su osjetljive situacije u kojima dijete već ima iskustvo napetih ili nesigurnih odnosa, osjetljivije reaguje ili se rastanak događa uz bolest, rat i druge izrazito stresne okolnosti. Takva iskustva mogu biti traumatska i utjecati na povjerenje, sigurnost i prihvatanje novih odnosa. Dijete može postati opreznije, očekujući ponovno razočaranje, a u najtežim okolnostima mogu nastati ozbiljne emocionalne i psihičke teškoće. Posebnu pažnju zahtijeva višemjesečno odsustvo svakog kontakta s roditeljima. Odvojenost od približno pet mjeseci bez kontakta može biti povezana s dugotrajnijim promjenama doživljavanja i ponašanja, ali nije univerzalna granica nakon koje se posljedice mogu predvidjeti. Broj mjeseci ne može zamijeniti procjenu kvaliteta zamjenske njege, prethodnog odnosa, djetetovih osobina i načina na koji se kontakt obnavlja.

Ponovno zbližavanje nakon višegodišnjeg odsustva

Dugo odvajanje može otežati odnos i kada je dijete tokom odsustva roditelja imalo dobru brigu druge osobe. To se, naprimjer, događa u porodicama u kojima roditelji odlaze raditi u inostranstvo i godinama žive odvojeno od djece. Ponovno okupljanje može donijeti znatno bolje materijalne uslove, ali samo po sebi ne vraća raniju bliskost. Mogu ostati emocionalna udaljenost, nerazumijevanje i teškoće u svakodnevnom povezivanju. Mlađe dijete još ne može sagledati sve ekonomske i porodične razloge odlaska. Odsustvo može razumjeti lično, kao da bi roditelji ostali da im je dovoljno važno ili da su ga dovoljno voljeli. Taj doživljaj ne opisuje nužno stvarne osjećaje roditelja, ali djetetu može biti veoma bolan. Zbog toga zajednički život nakon povratka ponekad traži strpljenje, vrijeme i postepeno ponovno uspostavljanje povjerenja, a ne očekivanje da će poboljšani uslovi odmah ukloniti emocionalnu udaljenost.

Kako pripremiti odvajanje i sačuvati kontinuitet njege

Prije planiranog odvajanja korisno je razmotriti djetetov uzrast, ranije reakcije i osobu koja će preuzeti brigu. Kada postoji izbor, nepotrebna duga odvajanja u najranijem periodu valja izbjegavati. Ako dojenče ili malo dijete, posebno prije treće godine, mora ostati bez oba roditelja, poželjno je da odsustvo bude što kraće, da okruženje bude poznato i da uz njega bude osoba koju već poznaje. Važne su njena smirenost, strpljenje, emocionalna stabilnost i sposobnost da odgovori na potrebe. Kontinuitet omogućava djetetu da kroz ponovljene susrete razvije povjerenje i bliskost i s tom osobom. Česte promjene njegovatelja mogu otežati prilagođavanje jer dijete svaki put ponovo upoznaje način na koji neko reaguje. Ove preporuke nisu zahtjev da porodica izbjegne svako nužno odsustvo, nego način da se u dostupnim okolnostima očuva što više poznatosti, pouzdanosti i odnosa koji djetetu pomažu.

Održavanje bliskosti tokom boravka u bolnici

Kada dijete ostaje u bolnici, mogućnost boravka roditelja uz njega i redovne posjete mogu ublažiti stres odvajanja. Vrijedno je i provesti dio dana zajedno ili održavati neposredan kontakt koliko uslovi dopuštaju. Odlazak nakon posjete može izazvati snažan plač i protest, što je roditeljima posebno teško gledati. Ipak, ta reakcija sama po sebi ne znači da je susret bio štetan ili da bi sljedeće posjete trebalo izostaviti. Dijete može kroz plač izražavati tugu jer želi da roditelj ostane. Smirenost odraslog, prihvatanje te tuge i nastavak kontakta pomažu da rastanak ne postane prekid odnosa. Organizaciju boravka i posjeta treba uskladiti s mogućnostima porodice i bolničkim pravilima, nastojeći sačuvati dostupnu blizinu umjesto zaključiti da je dijete bolje ostaviti bez nje zato što nakon susreta protestuje.

Priprema za jaslice ili vrtić

Početak boravka u jaslicama ili vrtiću donosi više promjena od samog odsustva roditelja. Dijete upoznaje prostor, odrasle, vršnjake, pravila i drugačiji dnevni ritam. Postepena priprema može mu pomoći da nova svakodnevica ne bude potpuno nepoznata. Prije prvog dana roditelji mogu zajedno s njim posjetiti ustanovu, otići na vrtićko igralište ili mu pokazati gdje će boraviti, u skladu s mogućnostima ustanove. O onome što ga čeka korisno je govoriti realno, bez obećanja da će svaki trenutak biti zabavan. Može mu se objasniti da će odlaziti tokom dana, slično kao što roditelj odlazi na posao, da će se igrati, upoznavati djecu i s vremenom sklapati prijateljstva. Tako dobija osnovnu predstavu o promjeni, bez pritiska da odmah zavoli sve što je novo.

Smiren i jasan rastanak

Pri odlasku je važno oprostiti se od djeteta, jasno mu prenijeti da će se roditelj vratiti i potom otići bez dugog oklijevanja i dramatizovanja. Produžavanje rastanka može povećati napetost, naročito kada je dijete već zabrinuto i prati svaku promjenu roditeljskog izraza ili odluke. Jasnoća, međutim, ne znači hladnoću niti zahtjev da prestane osjećati tugu. Roditelj može uvažiti da mu je teško i ostati topao, a ipak završiti rastanak. Cilj nije dokazati da plač nema smisla, nego pomoći djetetu da prepozna predvidiv slijed: oproštaj, boravak uz drugu pouzdanu osobu i roditeljski povratak. Takav pristup poštuje osjećanja bez pretvaranja svakog odlaska u neizvjesno pregovaranje.

Boravak se može produžavati postepeno

Ako porodične okolnosti i organizacija vrtića dopuštaju, početni boravci mogu biti kraći, po nekoliko sati i prvenstveno tokom igre. Obroci i dnevno spavanje mogu se uključivati kasnije, kada dijete bolje upozna prostor i ljude. Spavanje u nepoznatoj sredini nekima je posebno zahtjevno, pa mu može pomoći prethodno stečen osjećaj sigurnosti. To nije jedini mogući raspored prilagođavanja niti pravilo koje svaka porodica može provesti. Važno je postepenost uskladiti s konkretnim djetetom i ustanovom. Korisno je i da dijete vidi roditelja u ugodnom razgovoru s odgajateljem: takav susret može mu prenijeti da je nova osoba neko kome roditelj vjeruje. Kako jačaju poznatost, odnos s odgajateljima i veze s vršnjacima, duže ostajanje može postati prihvatljivije.

Šta odgajatelji trebaju znati o djetetu

Povjerenje između roditelja i odgajatelja gradi se i razmjenom konkretnih informacija. Korisno je opisati djetetove navike, način hranjenja i uspavljivanja, zdravstveno stanje i ono što ga obično umiruje. Važna su i ranija iskustva odvajanja: kako je reagovalo, šta mu je pomagalo i šta je bilo posebno teško. Porodične okolnosti koje utječu na raspoloženje, izražena ljubomora ili druge emocionalne teškoće mogu odgajatelju pomoći da razumije ponašanje koje bi bez tog konteksta izgledalo neobjašnjivo. Kada odrasli sarađuju, dijete ima više izgleda da u novoj sredini dobije odgovor prilagođen svojim potrebama. Razvoj povjerenja prema odgajateljima i prijateljstava s drugom djecom zatim može olakšati duži boravak. Saradnja nije samo jednokratni razgovor prije polaska, nego način da roditelji i ustanova prate kako dijete zaista doživljava promjenu.

Kada se polazak poklopi s porodičnim promjenama

Odlazak u vrtić dobija značenje i iz onoga što se istovremeno događa kod kuće. Ako su odnosi napeti, dijete ga može pogrešno razumjeti kao kaznu ili poruku da roditelji ne žele biti s njim. Posebno osjetljiv može biti polazak ubrzo nakon rođenja mlađeg brata ili sestre. Starije dijete tada, uz ljubomoru, može zaključiti da ga šalju od kuće kako bi ostali sami s bebom. Takav doživljaj ne mora odgovarati namjeri roditelja, ali ga vrijedi prepoznati. Kada okolnosti dopuštaju, može se razmotriti kasniji početak ili pažljivije organizovano prilagođavanje. Ako odgađanje nije moguće, razumijevanje porodičnog konteksta i saradnja s odgajateljima ostaju važni. Nije riječ o tome da svaka promjena nužno izaziva teškoću, nego da više istovremenih promjena nekome traži više podrške.

I roditelju treba vrijeme da stekne povjerenje

Ponekad rastanak veoma teško podnosi i roditelj. Zabrinutost zbog toga kako će djetetu biti, hoće li ga neko razumjeti i kako će se snaći može postati vidljiva u glasu i ponašanju. Dijete tu napetost može primijetiti i osjetiti dodatnu nesigurnost, ali to nije razlog da roditelj krivi sebe zbog vlastite brige. Korisnije je upoznati ustanovu, ljude koji će se brinuti o djetetu i način rada, kako bi povjerenje počivalo na stvarnom poznavanju uslova. Za mnogu djecu vrtić postane mjesto važnih društvenih iskustava i lijepih uspomena, premda se ne prilagođavaju svi istom brzinom. Kada roditelj stekne opravdano povjerenje u kvalitet njege, može lakše pružiti smirenu podršku i djetetu. Njegova pitanja i potreba za informacijama dio su tog procesa, a ne znak roditeljskog neuspjeha.

Kada plač i odbijanje vrtića potraju

Plač pri rastanku čest je na početku, ali za razumijevanje prilagođavanja treba saznati šta se događa i nakon roditeljskog odlaska. U razgovoru s odgajateljima može se pokazati da se dijete ubrzo umiri, zaigra i uključi među vršnjake. Kod mnogih protest postepeno slabi kako prostor i ljudi postaju poznati. Kažnjavanje ili pretjerana strogost mogu utišati protest bez umanjivanja straha, a dijete može doživjeti da njegova osjećanja više nisu prihvaćena ili da odlaskom gubi roditeljsku naklonost. Ni stalno obećavanje poklona ne rješava nužno teškoću: zahtjevi mogu rasti, a strah ostati. Važniji su strpljenje, dosljednost i razumijevanje, uz praćenje cijelog dana, a ne samo rastanka. Prilagođavanje ponekad traje približno sedmicu, a kod neke djece nekoliko mjeseci; na njega utječu osobine djeteta, odnos s odgajateljima, porodica i organizacija boravka. Taj raspon nije poziv da se dugotrajna patnja samo čeka. Ako dijete uporno ne uspijeva prihvatiti boravak, potrebno je pažljivije razmotriti uzroke i dodatnu podršku.

Samostalnost koja ima oslonac u bliskosti

Čak i uz pripremu i pažnju neka djeca dugo odbijaju vrtić, što može iscrpiti cijelu porodicu i pojačati roditeljsku želju da ih zaštiti od svega neugodnog. Ipak, odrastanje uključuje promjene, frustracije i okolnosti koje se ne mogu uvijek izbjeći. Zadatak odraslih nije da uklone svaku teškoću, nego da pomognu djetetu da je postepeno nauči savladavati. Za to je potrebna ravnoteža između zaštite i prostora za vlastiti pokušaj. Dijete treba osjetiti da podrška ne nestaje kada ode u drugu sredinu ili pokuša samo riješiti problem. Povjerenje odraslih u njegove mogućnosti, poštovanje osjećanja i dostupna pomoć mogu mu olakšati taj korak. Bliskost i samostalnost zato ne moraju biti suparničke potrebe. Pouzdan odnos može biti upravo ono što djetetu daje dovoljno sigurnosti da upoznaje druge ljude, istražuje i sve više djeluje samostalno.

Nazad u Centar za roditelje